Imali smo, znači, uspaničeno rukovodstvo iz Beograda, i rukovodstvo Pokrajine koje je gubilo kontrolu nad događajima, zbog čega je došlo do upotrebe sile, da bi sve kulminiralo 31. marta, i 1. i 2. aprila.-rekao je Vlasi.

AZEM VLASI 1995. O ZBIVANJIMA 1981. GODINE, U KOJIMA JE SUDJELOVAO KAO DUŽNOSNIK SKJ. Na Kosovu se 1981. godine ispreplelo niz negativnih okolnosti, koje su prethodile demonstracijama i tim događajima. Koliko god smo bili brzo krenuli u ekonomski i kulturni razvoj, u nacionalnu emancipaciju, ipak su Kosovo, kao najnerazvijenije područje Jugoslavije, pratili brojni socijalni problemi.Pazite, savezni vrh se prepao, i pomalo panično reagovao, jer se tako nešto događalo prvi put posle Titove smrti. Kad je odred savezne policije stigao, niko iz Pokrajine nije imao ovlašćenja da njime komanduje, nego isključivo savezni vrh. Jednostavno, zaključili su da treba rasturati demonstracije po svaku cenu. Upotreba sile i toj meri bila je tragična greška. (...) Na Kosovu su se uzburkali duhovi, što je sasvim razumljivo, jer skoro da nije bilo porodice u Pokrajini koja nije imala nekog studenta ili đaka u Prištini. Čim su čuli šta se događa, protestima su se priključili i roditelji.

PREDSJEDNIK PREDSJEDNIŠTVA SFRJ L. MOJSOV NA 20. SJEDNICI CK SKJ O AKTIVNOSTI NEPRIJATELJSKIH I KONTRAREVOLUCIONARNIH SNAGA U SAP KOSOVU (7. svibnja 1981. godine) „... Neprijateljska akcija je od samog početka imala kontrarevolucionarni karakter, zamišljena je da se postupno širi i da ugrozi osnove naše bratske zajednice – bratstvo i jedinstvo, ravnopravnost, ustavni poredak i samoupravljanje, sa pokušajem da se, uporabom nasilja i oružja, zauzmu pojedine vitalne ustanove. Tu akciju su vodili nacionalistički i kontrarevolucionarni elementi, sa pozicija velikoalbanskog nacionalizma i iredentizma. Njen cilj je bio da rušenjem ustavnog poretka i proglašavanjem nekakve „albanske republike” prouzrokuje krizno žarište ne samo u Jugoslaviji nego i u ovom, za opće stanje međunarodnih odnosa, toliko osetljivom području i da time ugroze teritorijalni integritet SFRJ.

STUDENTSKE DEMONSTRACIJE 1968.godine Studentskim demonstracijama 1968. godine u Jugoslaviji prethodili su studentski nemiri širom svijeta u proljeće 1968. godine, osobito u Francuskoj i Njemačkoj. Izbili su kao izraz nezadovoljstva društvenom situacijom u Jugoslaviji. Pod udarom kritike nalazile su se privilegije, bogaćenje, nezaposlenost, a među parolama najradikalnija je bila: „dole crvena buržoazija“.SLUŽBENI IZVJEŠTAJI O DEMONSTRACIJAMA 14. ožujka 1981.godine  „ U studentskom centru u Prištini u srijedu uvečer došlo je do narušavanja javnog reda i mira od strane jedne skupine studenata. Do toga je došlo kad su pojedini neprijateljski elementi pokušali iskoristiti nezadovoljstvo jednog broja studenata prehranom u studentskoj menzi. Nakon angažiranja studenata, nastavnog osoblja sveučilišta i ostalih aktivista, spomenuta skupina se razišla i otišla svojim kućama. Nastava i rad na sveučilištu u Prištini odvijaju se normalno“ Vjesnik, 14. ožujka 1981.godine, str. 4

Usprkos slici koju je službena državna propaganda formirala predstavljajući Jugoslaviju kao idealan primjer jedinstva naroda i partijskog (državnog) rukovodstva, a koja se na Zapadu često prepoznavala kao “socijalizam s ljudskim likom”, ova država je tijekom čitavog socijalističkog razdoblja bila suočena sa značajnim, jačim ili slabijim, nezadovoljstvom određenih slojeva stanovništva, nacionalnih i socijalnih skupina. Ovo se nezadovoljstvo jasno ogledalo u povremenom izbijanju kriza, iskazivanih kroz kritiku i zahtjeve za izmjenama postojećeg stanja.

PIONIRSKA ZAKLETVA Danas kada postajem pionir dajem časnu pionirsku riječ: Da ću marljivo učiti i raditi, poštovati roditelje i nastavnike i biti vjeran i iskren drug koji drži datu riječ: Da ću slijediti put najboljih pionira cijeniti slavno djelo partizana i napredne ljude svijeta koji žele dobro i mir: Da ću voljeti svoju domovinu samoupravnu Socijalističku Jugoslaviju njene bratske narode i narodnosti i graditi novi život pun sreće i radosti. Pionirska knjižica

Pioniri maleni, mi smo VOJSKA prava, svakog dana rastemo ko’ zelena trava, smrt fašizmu, a sloboda narodu, i mene će moja mati pionirom zvati. Daj mi majko iglicu i crvenog konca da sašijem titovku za ranjenog borca, smrt fašizmu, a sloboda narodu, i mene će moja mati pionirom zvati. popularna dječja pjesmica

Pionirska uniforma sastoji se: od pionirske kape-titovke, plave boje s petokrakom zvijezdom, crvene pionirske marame, bijele bluze ili košulje i plave suknje ili hlača. Svečani pionirski pozdrav je: stisnuta šaka desne ruke podignuta prema čelu i riječima: Za domovinu s Titom – Naprijed. Pionirska knjižica

Svi učenici u nižim razredima osnovne škole primani su u Pionirsku organizaciju. To je bio svečani čin za učenike, učitelje i roditelje. Toj su svečanosti obavezno nazočili dužnosnici iz društveno-političkog života. Na taj su način svi učenici ulazili u pionirsku organizaciju i postajali su pioniri. PIONIRSKA ORGANIZACIJA Svaki pionirski odred ima: ime odreda, koje je najčešće ime narodnog heroja iz narodnooslobodilačkog rata ili druge zaslužne ličnosti; pionirsku odredsku zastavu s imenom odreda, svoju odredsku pjesmu, doboš i trubu.

Imam osjećaj da je vojska nastojala interes pojedinca podrediti interesu kolektiva, od najužeg - vojne jedinice, do najšire – jugoslavenske države. Trebalo se žrtvovati za skupinu. U vojsci, kazne su bile uglavnom kolektivne, kao i nagrade. Ako bi netko nešto skrivio, cijela skupina bi zajednički “izdržavala kaznu”, a ponekad je neposlušne i sama kažnjavala. Pojedinac zbog kojeg je skupina kažnjavana nije prijavljivan časnicima, već bi ga zajednički “ćebovala”. Kad sada razmišljam o tom vremenu to brisanje vlastitog identiteta mi zasmeta, ali, moram priznati, tada mi to nije smetalo.

Nakon što su roditelji organizirali ispraćaj na koji su došli svi moji prijatelji i rodbina, otišao sam služiti vojsku u Batajnici, malo mjesto u blizini Beograda. Iako je u vojarni boravio mali broj vojnika (jedva nešto preko stotinu) oni su bili iz svih republika i pokrajina, i bili su pripadnici skoro svih naroda i narodnosti Jugoslavije. Nije bilo Albanaca, a govorkalo se da nisu pouzdani da bi služili u tako važnoj vojarni (tu je bio glavni centar veze u JNA). Politika Armije je bila da vojnike šalje izvan svoje uže domovine, kako su često nazivane republike, čime bi se pripadnici različitih naroda u Jugoslaviji upoznavali, stjecali prijateljstva i ostvarivala se propagirana parola širenja bratstva i jedinstva.

INTERVJU S EDINOM R. Kad sam ja 1989. godine dobio poziv za odsluženje vojnog roka, osjećao sam da odlazim kako bi učinionešto važno, bio dio nečeg velikog, zajedničkog. Roditelji su bili i sretni i tužni. Sretni što im je sin dospio za vojsku, a tužni što će cijelu godinu dana biti razdvojeni od njega. U narodu se govorilo da onaj tko nije za vojsku nije nizašto. Kojih desetak godina ranije, mladić koji ne bi služio vojsku teško bi se i oženio, smatrali su ga nesposobnim. Krajem osamdesetih situacija se unekoliko izmijenila, pojavili su se i oni koji su simulirali da su bolesni, a počela su i govorkanja da ta vojska nije naša (zajednička, jugoslavenska) već samo srpska. Ja, kao i većina mojih drugova, nisam vjerovao ili nisam želio vjerovati u mogućnost da Jugoslavenska narodna armija (JNA) nije jugoslavenska, nije narodna.

Jugoslavenska narodna armija bila je ključna institucija jugoslavenske države. Svi vojno sposobni muškarci s navršenih 18 godina morali su odslužiti vojni rok koji je, ovisno od razdoblja i roda vojske,trajao najmanje godinu dana. ULOGA JNA Državna vlast, vojska, državna sigurnost i milicija bile su potpuno u rukama KPJ-a. Gotovo na svim rukovodećim mjestima, u svim institucijama državne vlasti i uprave, nalazili su se članovi KPJ.. “Preko 94 posto zapovjednog kadra naše Armije su komunisti ... 85, 000 komunista, članova partije nalazi se i radi danas u Armiji” Dušan Bilandžić, 101., dio preuzet iz Josip Broz Tito, Politički izvještaj, V kongres KPJ, “Kultura”

Prvo su me poslali u Brčko. Moj zadatak je bio pregledati sve koji su odlazili na akciju i bolesne smjestiti u stacionar. Kada sam završila sa tim, otišla sam na teren, sa zadatkom da držim ambulantu.Svako jutro se ustajalo u 5; spavalo se na slamaricama; jeli smo konzerve i grah, a kuhalo se u kazanima vani. Radilo se po 8 sati dnevno, u dvije smjene. Dnevna norma je bila izvesti 250 tački zemlje. Nije bilo nikakve mehanizacije; jedini alat koji smo imali su bili krampovi, lopate i tačke. Poslije radnog dana, politički komesari su svaki dan držali predavanja o političkoj situaciji, o tome kakoda prepoznamo sumnjive i kako da ih prijavimo.Ja sam držala predavanja o prepoznavanju znakova raznih bolesti i higijeni.Budući da sam ja primala plaću, ostali akcijaši iz tabora su me izbjegavali i smatrali nekom vrstom petokolonaša. Zbog toga sam se odrekla plaće i dva mjeseca sam radila prvu smjenu u ambulanti.

Neposredno poslije oslobođenja zemlje, u travnju 1946., u epidemiološku bolnicu u Beogradu gdje sam radila stigla je direktiva da su potrebni sanitetski radnici na radnoj akciji izgradnje pruge Brčko – Banovići. Iako sam imala samo 18 godina i nikada se nisam odvajala od roditelja i doma, molila sam upravnika bolnice da me pošalje da pomognem akcijašima. Kako sam tamo upućena kao bolničar, primala sam plaću, koja za to vrijeme nije bila mala.