Der Spiegel
0
Komentari (90)
Povratak na članak
NAPOMENA: Komentarisanje članaka na portalu Klix.ba dozvoljeno je samo registrovanim korisnicima. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Komentari odražavaju stavove isključivo njihovih autora, koji zbog govora mržnje mogu biti i krivično gonjeni. Kao čitatelj prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima. Svaki korisnik prije pisanja komentara mora se upoznati sa Pravilima i uslovima korištenja komentara.
@redakcija
prije 15 godina
I kako vas nije stid napisati HRVATSKIH AKTIVISTA umjesto HRVATSKIH USTAŠA, PRISTALICA FAŠISTIČKOG REŽIMA?
..nab..
prije 15 godina
titi mogu posthumno samo sa koljena...
Narod
prije 15 godina
Imali smo, znači,
uspaničeno rukovodstvo iz Beograda, i rukovodstvo Pokrajine koje je gubilo kontrolu nad događajima,
zbog čega je došlo do upotrebe sile, da bi sve kulminiralo 31. marta, i 1. i 2. aprila.-rekao je Vlasi.
Represija
prije 15 godina
AZEM VLASI 1995. O ZBIVANJIMA 1981. GODINE, U KOJIMA JE
SUDJELOVAO KAO DUŽNOSNIK SKJ.
Na Kosovu se 1981. godine ispreplelo niz negativnih okolnosti, koje su prethodile demonstracijama i tim događajima. Koliko god smo bili brzo krenuli u ekonomski i kulturni razvoj, u nacionalnu emancipaciju, ipak su Kosovo, kao najnerazvijenije područje Jugoslavije, pratili brojni socijalni
problemi.Pazite, savezni vrh se prepao, i pomalo panično reagovao, jer se tako nešto događalo prvi put posle Titove smrti. Kad je odred savezne policije stigao, niko iz Pokrajine nije imao ovlašćenja da njime
komanduje, nego isključivo savezni vrh. Jednostavno, zaključili su da treba rasturati demonstracije po svaku cenu. Upotreba sile i toj meri bila je tragična greška. (...) Na Kosovu su se uzburkali duhovi,
što je sasvim razumljivo, jer skoro da nije bilo porodice u Pokrajini koja nije imala nekog studenta ili đaka u Prištini. Čim su čuli šta se događa, protestima su se priključili i roditelji.
Govornici
prije 15 godina
PREDSJEDNIK PREDSJEDNIŠTVA SFRJ L. MOJSOV NA 20. SJEDNICI CK SKJ O AKTIVNOSTI NEPRIJATELJSKIH I KONTRAREVOLUCIONARNIH SNAGA U SAP KOSOVU (7. svibnja 1981. godine)
„... Neprijateljska akcija je od samog početka imala kontrarevolucionarni karakter, zamišljena je da se
postupno širi i da ugrozi osnove naše bratske zajednice – bratstvo i jedinstvo, ravnopravnost, ustavni
poredak i samoupravljanje, sa pokušajem da se, uporabom nasilja i oružja, zauzmu pojedine vitalne
ustanove. Tu akciju su vodili nacionalistički i kontrarevolucionarni elementi, sa pozicija velikoalbanskog
nacionalizma i iredentizma. Njen cilj je bio da rušenjem ustavnog poretka i proglašavanjem nekakve
„albanske republike” prouzrokuje krizno žarište ne samo u Jugoslaviji nego i u ovom, za opće stanje
međunarodnih odnosa, toliko osetljivom području i da time ugroze teritorijalni integritet SFRJ.
JEDINSTVO ???
prije 15 godina
STUDENTSKE DEMONSTRACIJE 1968.godine
Studentskim demonstracijama 1968. godine u Jugoslaviji prethodili su studentski nemiri širom svijeta u
proljeće 1968. godine, osobito u Francuskoj i Njemačkoj. Izbili su kao izraz nezadovoljstva društvenom
situacijom u Jugoslaviji. Pod udarom kritike nalazile su se privilegije, bogaćenje, nezaposlenost, a
među parolama najradikalnija je bila: „dole crvena buržoazija“.SLUŽBENI IZVJEŠTAJI O DEMONSTRACIJAMA 14. ožujka 1981.godine 
„ U studentskom centru u Prištini u srijedu uvečer došlo je do narušavanja javnog reda i mira od strane
jedne skupine studenata. Do toga je došlo kad su pojedini neprijateljski elementi pokušali iskoristiti nezadovoljstvo jednog broja studenata prehranom u studentskoj menzi.
Nakon angažiranja studenata, nastavnog osoblja sveučilišta i ostalih aktivista, spomenuta skupina se razišla i otišla svojim kućama.
Nastava i rad na sveučilištu u Prištini odvijaju se normalno“
Vjesnik, 14. ožujka 1981.godine, str. 4
Propaganda
prije 15 godina
Usprkos slici koju je službena državna propaganda formirala predstavljajući
Jugoslaviju kao idealan primjer jedinstva naroda i partijskog (državnog)
rukovodstva, a koja se na Zapadu često prepoznavala kao “socijalizam s ljudskim
likom”, ova država je tijekom čitavog socijalističkog razdoblja bila suočena sa
značajnim, jačim ili slabijim, nezadovoljstvom određenih slojeva stanovništva,
nacionalnih i socijalnih skupina. Ovo se nezadovoljstvo jasno ogledalo u
povremenom izbijanju kriza, iskazivanih kroz kritiku i zahtjeve za izmjenama
postojećeg stanja.
Indoktrinacija
prije 15 godina
PIONIRSKA ZAKLETVA
Danas kada postajem pionir
dajem časnu pionirsku riječ:
Da ću marljivo učiti i raditi,
poštovati roditelje i nastavnike
i biti vjeran i iskren drug
koji drži datu riječ:
Da ću slijediti put najboljih pionira
cijeniti slavno djelo partizana
i napredne ljude svijeta
koji žele dobro i mir:
Da ću voljeti svoju domovinu
samoupravnu Socijalističku Jugoslaviju
njene bratske narode i narodnosti
i graditi novi život pun sreće i radosti.
Pionirska knjižica
Pjesmica ?
prije 15 godina
Pioniri maleni, mi smo VOJSKA prava,
svakog dana rastemo ko’ zelena trava,
smrt fašizmu, a sloboda narodu,
i mene će moja mati pionirom zvati.
Daj mi majko iglicu i crvenog konca
da sašijem titovku za ranjenog borca,
smrt fašizmu, a sloboda narodu,
i mene će moja mati pionirom zvati.
popularna dječja pjesmica
Istrumentalizacija
prije 15 godina
Pionirska uniforma sastoji se: od pionirske
kape-titovke, plave boje s petokrakom zvijezdom,
crvene pionirske marame, bijele bluze ili košulje i
plave suknje ili hlača.
Svečani pionirski pozdrav je: stisnuta šaka
desne ruke podignuta prema čelu i riječima:
Za domovinu s Titom – Naprijed.
Pionirska knjižica
Uniformisanje
prije 15 godina
Svi učenici u nižim razredima osnovne škole primani su u Pionirsku organizaciju. To je bio svečani čin
za učenike, učitelje i roditelje. Toj su svečanosti obavezno nazočili dužnosnici iz društveno-političkog
života. Na taj su način svi učenici ulazili u pionirsku organizaciju i postajali su pioniri.
PIONIRSKA ORGANIZACIJA
Svaki pionirski odred ima: ime odreda, koje
je najčešće ime narodnog heroja iz narodnooslobodilačkog
rata ili druge zaslužne ličnosti;
pionirsku odredsku zastavu s imenom odreda, svoju
odredsku pjesmu, doboš i trubu.
Identitet
prije 15 godina
Imam
osjećaj da je vojska nastojala interes pojedinca podrediti interesu kolektiva, od najužeg - vojne jedinice,
do najšire – jugoslavenske države. Trebalo se žrtvovati za skupinu. U vojsci, kazne su bile uglavnom
kolektivne, kao i nagrade. Ako bi netko nešto skrivio, cijela skupina bi zajednički “izdržavala kaznu”, a
ponekad je neposlušne i sama kažnjavala. Pojedinac zbog kojeg je skupina kažnjavana nije prijavljivan
časnicima, već bi ga zajednički “ćebovala”.
Kad sada razmišljam o tom vremenu to brisanje vlastitog identiteta mi zasmeta, ali, moram priznati,
tada mi to nije smetalo.
Diskriminacija
prije 15 godina
Nakon što su roditelji organizirali ispraćaj na koji su došli svi moji prijatelji i rodbina, otišao sam služiti
vojsku u Batajnici, malo mjesto u blizini Beograda. Iako je u vojarni boravio mali broj vojnika (jedva
nešto preko stotinu) oni su bili iz svih republika i pokrajina, i bili su pripadnici skoro svih naroda i
narodnosti Jugoslavije. Nije bilo Albanaca, a govorkalo se da nisu pouzdani da bi služili u tako važnoj
vojarni (tu je bio glavni centar veze u JNA). Politika Armije je bila da vojnike šalje izvan svoje uže
domovine, kako su često nazivane republike, čime bi se pripadnici različitih naroda u Jugoslaviji
upoznavali, stjecali prijateljstva i ostvarivala se propagirana parola širenja bratstva i jedinstva.
Klisei
prije 15 godina
INTERVJU S EDINOM R.
Kad sam ja 1989. godine dobio poziv za odsluženje vojnog roka, osjećao sam da odlazim kako bi učinionešto važno, bio dio nečeg velikog, zajedničkog. Roditelji su bili i sretni i tužni. Sretni što im je sin
dospio za vojsku, a tužni što će cijelu godinu dana biti razdvojeni od njega. U narodu se govorilo da
onaj tko nije za vojsku nije nizašto. Kojih desetak godina ranije, mladić koji ne bi služio vojsku teško bi
se i oženio, smatrali su ga nesposobnim. Krajem osamdesetih situacija se unekoliko izmijenila, pojavili
su se i oni koji su simulirali da su bolesni, a počela su i govorkanja da ta vojska nije naša (zajednička,
jugoslavenska) već samo srpska. Ja, kao i većina mojih drugova, nisam vjerovao ili nisam želio vjerovati
u mogućnost da Jugoslavenska narodna armija (JNA) nije jugoslavenska, nije narodna.
Aparat
prije 15 godina
Jugoslavenska narodna armija bila je ključna institucija jugoslavenske države. Svi vojno sposobni muškarci s navršenih 18 godina morali su odslužiti vojni rok koji je, ovisno od razdoblja i roda vojske,trajao najmanje godinu dana.
ULOGA JNA
Državna vlast, vojska, državna sigurnost i milicija bile su potpuno u rukama KPJ-a. Gotovo na svim rukovodećim mjestima, u svim institucijama državne vlasti i uprave, nalazili su se članovi KPJ.. “Preko
94 posto zapovjednog kadra naše Armije su komunisti ... 85, 000 komunista, članova partije nalazi se i radi danas u Armiji”
Dušan Bilandžić, 101., dio preuzet iz Josip Broz Tito, Politički izvještaj, V kongres KPJ, “Kultura”
Grah
prije 15 godina
Prvo su me poslali u Brčko. Moj zadatak je bio pregledati sve koji su odlazili na akciju i bolesne smjestiti u stacionar. Kada sam završila sa tim, otišla sam na teren, sa zadatkom da držim ambulantu.Svako jutro se ustajalo u 5; spavalo se na slamaricama; jeli smo konzerve i grah, a kuhalo se
u kazanima vani. Radilo se po 8 sati dnevno, u dvije smjene. Dnevna norma je bila izvesti 250 tački
zemlje. Nije bilo nikakve mehanizacije; jedini alat koji smo imali su bili krampovi, lopate i tačke.
Poslije radnog dana, politički komesari su svaki dan držali predavanja o političkoj situaciji, o tome kakoda prepoznamo sumnjive i kako da ih prijavimo.Ja sam držala predavanja o prepoznavanju znakova
raznih bolesti i higijeni.Budući da sam ja primala plaću, ostali akcijaši iz tabora su me izbjegavali i smatrali nekom
vrstom petokolonaša. Zbog toga sam se odrekla plaće i dva mjeseca sam radila prvu smjenu u ambulanti.
Epidemija
prije 15 godina
Neposredno poslije oslobođenja zemlje, u travnju 1946., u epidemiološku bolnicu u Beogradu
gdje sam radila stigla je direktiva da su potrebni sanitetski radnici na radnoj akciji izgradnje pruge
Brčko – Banovići. Iako sam imala samo 18 godina i nikada se nisam odvajala od roditelja i doma,
molila sam upravnika bolnice da me pošalje da pomognem akcijašima. Kako sam tamo upućena kao
bolničar, primala sam plaću, koja za to vrijeme nije bila mala.