INTERVJU S EDINOM R. Kad sam ja 1989. godine dobio poziv za odsluženje vojnog roka, osjećao sam da odlazim kako bi učinionešto važno, bio dio nečeg velikog, zajedničkog. Roditelji su bili i sretni i tužni. Sretni što im je sin dospio za vojsku, a tužni što će cijelu godinu dana biti razdvojeni od njega. U narodu se govorilo da onaj tko nije za vojsku nije nizašto. Kojih desetak godina ranije, mladić koji ne bi služio vojsku teško bi se i oženio, smatrali su ga nesposobnim. Krajem osamdesetih situacija se unekoliko izmijenila, pojavili su se i oni koji su simulirali da su bolesni, a počela su i govorkanja da ta vojska nije naša (zajednička, jugoslavenska) već samo srpska. Ja, kao i većina mojih drugova, nisam vjerovao ili nisam želio vjerovati u mogućnost da Jugoslavenska narodna armija (JNA) nije jugoslavenska, nije narodna.