Nemam pojma što ovima iz SDA jer su najviše bili na vlasti sad odjednom smeta bošnjački jezik.Svašta. Kako to da im smeta u RS-u a ne smeta u Federaciji? http://senad.ahmetovic.ba/sbb-trazi-promjenu-ustava-posavskog-kantona/

_"Potpredsjednik entiteta RS ističe kako želi vjerovati da će se uspjeti pronaći bar dio, ako ne potpuno rješenje, za ovaj problem." Predsjedniče, problema nema i nije ga ni bilo sve dok ga vi niste vještački napravili. Ustav koji vi ne poštujete, je rekao sve. Samo ga se trebate pridržavati. Ali kako? Kako da se vi pridržavate kada ne poštujete niti BiH Ustav, a time ni BiH kao državu?

Ovaj čedo je nevjerovatan,njegovo srednje ime je zabluda,ko govori srpski čovječe, ja sam rodjendan beogradjanin i u centru pasaluka ima vise turbinama nego u Sarajevu ili Skoplju,ljudima saberi se malo.

Hoćete istinu? Evo ga preokret. Srpski jezik ne postoji. On je kopija bosanskog. Vuk je plagijator. Srbi (čitaj Turci) danas pričaju istočnom varijantom bosanskog jezika. To znaju vaši političari ali to nikada neće objelodaniti zato sto bi cijela Srbija završila na aparatima. Servi evo vam bosanska čuna hahahahahaha

vucic se buni sto ambasade nisu spustile zastave na pola koplja kao on i dodik proglasili dan zalosti 500 hiljada nemaca proterano iz vojvodine radi saradnje sa okupatorom mozda se nemci sete da proglase dan zalosti

Ja hajvanskog naroda boze moj. vlasi hoce da bosnjacima kazu kako ce oni zvat svoj jezik. Od danas srbi govore VLASKI a ne srpski. I tacka, jeste li culi srbi od danas vam ja biram naziv jezika :)

svasta oni mogu da izmisle cak i dan zalosti posle 20 godina ranije nije bijo sad jeste

postoji samo srpski jezik. ostalo su varijante, poput engleskog, sa američkom, južnoafričkom, australijskom, novozelandskom varijantom. ovo o otimačini srpskog jezika je neverovatna lakrdija van pameti.

ocekujemo barem da nastavnici i profesori djeluju da se smanji razdor izmedju nas...a oni neznaju prepisati sa knjige na svedocanstvo BOSANSKI JEZIK

Moje postovanje RS-u i ovim skolama sto ne zele da koriste bosanski jezik. To nije nikakvo iznenadjenej. Iznenadjuju me oni kojima su usta puna BiH a jedva cekaju da bude "bosnjacki jezik" i zato sute i dozvoljavaju ovakva krsenja zakona a i ljudskih prava. Nasim nacionalistickim strankama(narodnim strankama) je u interesu da se istrjebi sve sto je bosansko. A kad narod skonta sta ovi nasi(i njihovi) zele bice kasno. Onda cemo pricati o EX BiH.

Koliko se samo u komentarima pozivate na Turske istorijske dokumente, kolika je ocigledna kriza indetiteta... A i ta Turska je jednom bila tiranin balkanskih naroda i sugurno su silom i raznim zvjerstvima prislii tadasnji narod da predje u islam, a sa tolikim ponosm pricate o njima... Steta !

OSMAN ĐIKIĆ Srpski pesnik muslimanske vere OSMAN ĐIKIĆ (1879—1912) predstavio nam se kao pesnik, autor drama, publicista i političar. Neki kritičari književnosti, komentatori politike toga doba, hroničari stvaralaštva i istorije, smatraju da je Osman Đikić tragična ličnost. Nedorečena i nervozna priroda, Osman Đikić je imao mnogo ličnih, unutrašnjih sukoba u duši, u životu. Bio je to dobar i civilizovan musliman koji se celoga života borio za lepotu i evropsko shvatanje muslimanske vere, a u njemu, duboko, živela i bujala krv Srbina. Posle rođenja i prvih školskih dana u Mostaru, Đikić se bori za svoju veru i slobodu, protiv one druge, austrougarske. Zatim, odlazi u Carigrad, gde još više biva musliman. Ali, tamo je i istorija naroda njegove krvi, njegovog, srpskog naroda. Osman Đikić je u Carigradu još veći Srbii, i on žuri u Beograd. U Srbiji, objavljuje zbirku poezije "Ašiklije", a onda napušta Beograd i radi kao činovnik u Beču, Brčkom, Sarajevu, Mostaru. Kada je trebalo osnivati porodicu, svoj dom, Osman Đikić i tada ne zaboravlja da je Srbin. Glumica Zora Mihailović, očarala ga je. U Brčkom, govorila je stihove iz "Kosovske balade", pesme o srpskim vitezovima, o "ludim" srpskim ljubavima. Zora js bila iz Trebinja — "malog srpskog Beograda". Ova ljubav Osmana i Zore, iznenalila je ortodoksne muslimane. Ali, Đikić je želeo u svome domu "svoju malu Srbiju". Pre Zore, život mu je bio "nedovoljno srpski". Sada je imao Srbiju, Zoru i pesmu kojom je poručivao dušmanima: "...Ne, nikad neće, ko se Srbom zove, Pred vama strepet', niti se molim vama. Nećete prepast' oči sokolove Ovoga svjeta najžešćim mukama

Urednik Gajreta, od 1907. je Osman Đikić i časopis ruši okvire međusrpske verske podeljenosti. Zalaže se za srpstvo i muslimani prestaju da se zovu Turcima, shvatajući da pripadaju srpskom rodu. Osman Đikić, sa Smajom Ćemalovićem, pokreće i časopis Samoupravu, 1910. godine. Atmosferu srpskog rodoljublja među muslimanima Bosne i Hercegovine, krajem 19. i početkom dvadesetog stoleća, najupečatljivije prikazuje lepa lirska pesma Srbina muslimana Aliverić Tuzlaka, Amanet od đeda, objavljena u Bosanskoj vili, 1898: ''U dolafu moga đeda s desne strane u pretincu, kad još bijah grješno d'jete viđah malu ikonicu. Prikradoh se da razgledam, Kakva li je na njoj slika, Bješe srebrom optočena Slika Đurđa mučenika. Ja to onda nisam znao. Zazir'o sam od aždaje, Al' s aždajom ko se bori, Osjeć'o sam, junak da je. Samo zato, samo zato, Ja poljubih tog čovjeka. Đed uniđe – ja sezbunih – A on reče: 'Neka, neka! Istog Đurđa, ljubili su Naši preci ko svečari, Pa zar da jađunah ljubnut' Što ljubljahu naši stari. Al' ti n'jesi poljubio Samo hader – ilijaza, I poljupce si poljubio Svojih rahmet praotaca'. Tako đedo, al' on ode Već odavno s ovog sv'jeta, A ja čuvam ikonicu Pored drugih amaneta. Al' ja zato, Alah-ikber, Čvrsto s držim svog mezheba, A mezheb mi ništ' ne smeta Da srbujem kako treba''.

krivi su roditelji kad ti neko maltretira djete a drzava ne reaguje roditelji su duzni da zastite djete svojim zivotom

"U dolafu moga đeda s desne strane u pretincu, kad još bijah grješno d'jete viđah malu ikonicu. Prikradoh se da razgledam, Kakva li je na njoj slika, Bješe srebrom optočena Slika Đurđa mučenika. Ja to onda nisam znao. Zazir'o sam od aždaje, Al' s aždajom ko se bori, Osjeć'o sam, junak da je. Samo zato, samo zato, Ja poljubih tog čovjeka. Đed uniđe — ja se zbunih — A on reče: 'Neka, neka! Istog Đurđa, ljubili su Naši preci ko svečari, Pa zar da jađunah ljubnut' Što ljubljahu naši stari. Al' ti n'jesi poljubio Samo hader — ilijaza, I poljupce si poljubio Svojih rahmet praotaca'. Tako đedo, al' on ode Već odavno s ovog sv'jeta, A ja čuvam ikonicu Pored drugih amaneta. Al' ja zato, Alah-ikber, Čvrsto s držim svog mezheba, A mezheb mi ništ' ne smeta Da srbujem kako treba". Osman Đikić