I čuvari strašnih tajni i porodice žrtava učestvuju u otkrivanju masovnih grobnica u BiH
Stalni naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Fakulteta političkih nauka u Sarajevu i saradnik Instituta za istraživanje genocida u Kanadi, Begić je rekao da je "ključna stvar doći do prave, relevantne informacije, koja će nas odvesti na lokalitet. Do takve informacije se može doći isključivo preko ljudi koji su bili uključeni u čitav proces izvršenja krivičnog djela ratnog zločina, na direktnom izvršenju ili na prikrivanju".
Prema riječima Begića, koji već duže od deceniju radi na otkrivanju masovnih grobnica i tijela ubijenih žrtava, sam čin otkopavanja i ekshumacije vrlo je mali dio ukupnog, šireg procesa otkrivanja tačnog lokaliteta grobnice, jer pronalazak tačne lokacije može potrajati i više godina, a oni koji otkriju tačnu lokaciju to uglavnom čine kako bi olakšali savjest.
"Najčešće smo u prilici da možemo doći do određenih saznanja gdje ljudi koji su učestvovali u izvršenju ili prikrivanju zločina žele ili ne žele reći nešto o tom zločinu. Vrlo je mali broj onih koji žele nešto reći, a isključivi razlog otkrivanja informacija jeste savjest. Ljudi vrlo teško sa sobom nose taj teret i najčešće poslije pokazivanja lokacije oni osjete olakšanje, kažu da im je lakše", rekao je Begić.
Nakon 20 godina, istražitelji vrlo teško dolaze do takvih informacija. Daleko je teže doći do informacija, na mjestima koja su bila okupirana, gdje je izvršen zločin, a kako kaže Begić, "kod nas u BiH je još uvijek prisutan taj proces gdje se ne želimo suočiti sa prošlošću, gdje ne želimo reći ono što se desilo. Ta kultura šutnje koja je prisutna i poslije 20 godina, to čuvanje strašnih tajni je najfrustrirajući podatak".
Istražitelji su pod stalnim pritiskom jer žele što prije predati posmrtne ostatke njihovim bližnjima.
"Porodice žrtava u nama vide zadnju nadu da će doći do posmrtnih ostataka žrtava i s te strane mi smo pod stalnim pritiskom. I kad bismo pronašli sve žrtve, a samo jednu ne, mi ne bismo uspjeli i to je prokletstvo našeg posla jer znamo i svjesni smo da neke žrtve možda nećemo nikad naći", pojasnio je.
Begić je sa istražiteljima instituta pronašao i tijelo svog brata.
"Ja znam šta znači pronalazak posmrtnih ostataka za jednu majku, oca sestru i znam šta to znači da konačno možemo predati posmrtne ostatke porodicama da konačno mogu da sahrane svoje najmilije, da imaju mjesto gdje će se pomoliti", ističe Begić, podsjećajući da je prošle godine pronašao i posmrtne ostatke svog brata.
Njihov posao je, kako kaže Begić, posve konkretan „jer imamo dva odgovora, na pitanje da li smo pronašli posmrtne ostatke ili nismo, nema ništa između. Porodicama možemo dati samo jedan odgovor“.
„Možda bi u BiH morali promijeniti čitav pristup u odnosu prema žrtvama. Morale bi u ovaj proces biti uključene sve strukture i angažman svih institucija morao bi biti snažniji. Ne može se dozvoliti da porodice, pored sve muke još i financiraju rad mašina za ekshumaciju. U Prijedoru smo imali slučaj da su porodice jedno vrijeme financirale rad jednog bagera“, rekao je.
Begić je podsjetio da je na području Bosanske Krajine pronađeno preko 130 masovnih i nekoliko stotina pojedinačnih grobnica, u jamama, u bunarima u kanalizacionim jamama, na svim mjestima.
Samo u Prijedoru, na zapadu BiH, istražitelji su na 400 mjesta pronašli posmrtne ostatke žrtava.
"Možda je najtragičnije to što članovi nekih porodica i nisu dočekali pronalazak posmrtnih ostataka svojih bližnjih, grobnica u Tomašici će pokazati da neke žrtve neće imati ko pokopati, zaključio je Begić.
Tomašica, dolina najsurovijih nadanja
Ne treba biti posebno vješt tragač da bi se lokaciju grobnice u Tomašici kod Prijedora, na kojoj je do sada ekshumirano 430 kompletnih ili djelimičnih tijela pronašlo, jer će, prije svega, svakog posjetitelja tog mjesta, do tačne lokacije iskopa voditi buka radnih mašina. Napravile su iste te mašine prava mala brda i doline na mjestu gdje su kopale u potrazi za tijelima, a u većini udubljenja, posebno u onom odakle su ekshumirana tijela 1992. ubijenih prijedorskih Bošnjaka i Hrvata, nakupila se voda, formirajući mala jezera blistavo plave boje, koja su ubrzo posjetitelji tog mjesta nazvali i "očima Tomašice".
Tomašica, iako se nalazi na blagom uzvišenju iznad okolnih naselja, nazvana je ubrzo i rudnikom, pa zatim i dolinom smrti, ali slike tragača, članova porodica ubijenih, nestalih, onih koji jednostavno žive u nadi da će pronaći kosti nekog svog, znak su da je to mjestašce danas "dolina najsurovijih nadanja".
Istražitelji već tri mjeseca rade na tom lokalitetu, a manje grupe članova porodica obilaze lokaciju redovno, tragajući za novim informacijama.
Ekshumacije na lokalitetu masovne grobnice Tomašica počele su prije tri mjeseca, a pretpostavlja se da se u ovoj grobnici nalaze tijela blizu 1.000 Prijedorčana ubijenih na području te opštine u maju 1992. godine.
Trenutno se traga na prostoru od 4.000 kvadratnih metara. Istražitelji očekuju još oko 200 posmrtnih ostataka pod uvjetom da nije došlo do dislociranja na tercijarnu lokaciju.
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
