U trećem poglavlju te knjige pod nazivom "Temeljni principi turske politike na Balkanu" autor govori o svojevrsnom manifestu vanjske politike za sadašnjost i budućnost, zagovarajući uspostavu ravnoteže u odnosu na tursku ovisnost o drugima kroz stvaranje više paralelnih alijansi u regiji.
Balkan i Turska zbog političkog i historijskog položaja čine jednu alijansu. Možda bi se komotnije moglo iz turske perspektive reći strategijsku alijansu. U tim globalnim kretanjima najviše dolazi do izražaja demonstriranje ekonomske moći Turske, čega je rezultat visoko plasirano, 15. mjesto u svjetskom ekonomskom poretku ili 6. mjesto u europskom ekonomskom poretku s bruto društvenim proizvodom (BDP) od gotovo 697,6 milijardi dolara (ili 521,9 milijardi eura), uz rast od 4,4 posto iz godine u godinu i stopom nezaposlenosti od 9,9 posto.
Također, Turska se nalazi na prvom mjestu od 32 razvijene i zemlje u razvoju prema povećanju broja radne snage. Prema podacima iz Međunarodnog monetarnog fonda i Statističkog instituta Turske, broj radne snage povećan je na 4,7 miliona ljudi od početka globalne ekonomske krize, odnosno od januara 2008. do novembra 2013. godine.
Ekonomska sila
Doista je, prema ovim pokazateljima, velika ekonomska sila. Da od ovih brojki svi strahuju, pokazuje nam pozicija ove, kako sebe često voli kititi epitetima europske, azijske, balkanske, kavkaske i mediteranske države, koja iza sebe ostavlja svaku sumnju u obim njenih ambicija na Balkanu.
Fokus turskih izdašnih investicionih aktivnosti vidljiv je širom Balkana. Posebno se ističu investicijske aktivnosti u telekomunikacijske usluge, transportnu infrastrukturu i bankarske poslove. Ulaganja Turske u Albaniju najviše se odnose na telekomunikacijske usluge, gdje je turski kapital prisutan u dva operatera Albtelecom (telekom) i Eaglemobil (internet).
Za razliku od Albanije, ulaganja Turske u Kosovo i Srbiju najviše se odnose na transportne usluge, gdje je turski kapital prisutan u izgradnji autoputa koji povezuje Kosovo i Srbiju.
Ulaganja Turske u Makedoniju odnose se na telekomunikacijske usluge, gdje je turski kapital prisutan u dva aerodroma Skopski (putnički) i Ohridski (turistički).
Međutim, u svim ovim zemljama očekuju porast investicijskih aktivnosti iz Turske, uz nadu da neće premašiti nivo investicijskih aktivnosti iz EU-a. Da za te aktivnosti nije dovoljna samo dobra namjera, pokazuje i podatak da se nakon posjete premijera Turske Erdogana premijeru Kosova Thaciju trgovina između Ankare i Prištine gotovo udvostručila, sa 120 miliona dolara (89,7 miliona eura) u 2008. godini na 210 miliona dolara (156,7 miliona eura) u 2009.
Teško je ne zapitati se kako je moguće da nakon brojnih susreta delegacije Bosne i Hercegovine s delegacijom Turske nema pomaka na ljestvici koja mjeri investicijske aktivnosti u našu zemlju.
Pozabavimo li se dostupnim podacima, lako je vidjeti da su se zvaničnici Bosne i Hercegovine u periodu od početka 2009. do početka 2014. sastali sa zvaničnicima Turske 70 puta. Tako je, naprimjer, Bakir Izetbegović imao 44 susreta, Zlatko Lagumdžija 26, Nebojša Radmanović, Željko Komšić i Nikola Špirić, te kompletno Predsjedništvo zajedno tek 27 susreta. Kada ovo saberemo, dolazimo do jednostavne računice. Dakle, gotovo stotinu susreta rezultiralo je pozicijom Turske na devetom mjestu ekonomskih odnosa, nažalost dosta daleko od Austrije, Njemačke i Mađarske.
Međutim, nisu svi podaci tako loši. Ako se vratimo nešto unatrag i analiziramo period od 2003. do 2013. godine, možemo vidjeti kako su trgovinski odnosi porasli pet i pol puta. Također, izvoz u Tursku je porastao sa 8 na 124 miliona dolara (s 5,9 na 92,7 miliona eura), dok je uvoz porastao sa 63 na 274 miliona dolara (s 47,1 na 204,7 miliona eura).
Međutim, veliki problem i kočnica produbljivanju ove saradnje predstavljaju zakulisne administrativne procedure.
U Bosni i Hercegovini postoje administrativne kočnice koje proizilaze iz lošeg i neusklađenog zakonodavstva s europskim standardima. Negdje čak i postoje zakoni, ali se oni ne primjenjuju jer ne postoje provedbeni akti. Bosna i Hercegovina većinu propisa usklađuje s normativom EU-a koji se razlikuje od normativa Turske.
Često se dešava da je za naše kompanije kao potencijalne investitore administrativno previše zahtjevno i komplicirano ulagati u Tursku, na što će se i potencijalni investitori iz Turske požaliti. To rezultira time da su domaći organi nespremni na nivoima od općine, preko kantona i entiteta do države da rješavaju zahtjeve i apele koji su uobičajeni i normalni. Kao rezultat te nespremnosti, samo do 2010. godine, investicijske aktivnosti iz Turske su predstavljale učešće od 2,2 posto ukupnih stranih direktnih ulaganja.
Danas u Bosni i Hercegovini posluje 15 kompanija iz Turske s visinom investicijskih ulaganja u desetogodišnjem periodu od 233 miliona dolara (174,1 milion eura). U ovim kompanijama radno mjesto je pronašlo 1.667 ljudi, s tendencijom porasta. Najznačajniji investitori među tim kompanijama su Kastamonu Entegere - Natron-Hayat u Maglaju, Soda Sanayii A. S. - Sisecam Soda Lukavac u Lukavcu, T. C. Ziraat Bankasi - Turkish Ziraat Bank Bosnia u Sarajevu.
Evidentno je da su sve barijere u bilateralnim političkim odnosima za obostrano investiranje otklonjene. Međutim, u ovom međusobnom odnosu čini se da više napora ulaže Turska nego Bosna i Hercegovina. Tako, naprimjer, Turska svojim kompanijama koje namjeravaju pokrenuti investicione aktivnosti u Bosni i Hercegovini daje poticaje, stotinu prijatelja iz Turske osnovalo je Centar za razvoj odnosa s Bosnom i Hercegovinom (BIGMEV), osnovana je Fondacija za razvoj obrazovanja Sarajevo, izgradnja infrastrukturnih projekata koje je omogućila TIKA, uz niz drugih oblika pomoći i podrške.
Međutim, Bosna i Hercegovina nije uspjela udovoljiti ni apelu turskih investitora da olakša nastup poslovnim ljudima, ukazujući na kompliciranu birokratiju i loše uvjete za strane ulagače. Jasno, to je donekle i razumljivo s obzirom na to da pitanje investicija samo kod nas prevazilazi ekonomsku dimenziju i poprima onu političku.
Percepcija Turske u Bosni i Hercegovini kod nekih budi ideje neosmanizma, bacajući u sjenu sve ono što je učinjeno u prošlosti i što se sada čini za poboljšanje bilateralne saradnje u koju je nužno uključena ekonomska saradnja dviju zemalja. Izostanak političkog konsenzusa, koji evidentno ne postoji u Bosni i Hercegovini, pokazuje i izjava članice domaće parlamentarne grupe prijateljstva za srednju i istočnu Europu koja kaže da "Turska ne pokazuje čak ni spremnost da razumije druge dvije strane, nego je isključivo na strani bošnjačkog naroda".
Dimenzije prijateljstva
Zbog ovakvih, prije bi se reklo nepromišljenih nego tendencioznih izjava, izostaje institucionalna podrška turskim investicijskim aktivnostima tako da neke u perspektivi nemaju uspjeha (poput partnerstva BH Airlinesa i Turskih Airlinesa), dok neke u startu nemaju šansu (poput turske investicije u 100 farmi koza u vrijednosti 500 miliona KM).
Bez obzira na činjenicu da ponekad ima malo pretjerivanja, ipak se može zaključiti da je dominantna tendencija motiva turskih investitora višedimenzionalno prijateljstvo koje se razvilo iz izvanrednih prijateljskih odnosa dviju zemalja. Međutim, problem je u načinu razumijevanja svake od dimenzija tog prijateljstva. Dok u Bosni i Hercegovini važu jesu li namjere koje Turska pokazuje u interesu za stabilnost Balkana ili oživljavanje imperijalističkih težnji, pragmatičnu tursku politiku dobro su razumjeli, prema svemu sudeći, susjedi. Tako u Srbiji investiraju u izgradnju puta, u Crnoj Gori u nikšičku željezaru, a u Hrvatskoj investiraju u kupovinu nekretnina.
Tumači li se pojam "strategijska dubina" u našem političkom miljeu tako da su investicijske aktivnosti Turske duboko ispod onih drugih zemalja ili se tumači tako da su političke aktivnosti te zemlje duboko povezane s ideološkom i historijskom dimenzijom u odnosu na druge zemlje - ostaje da se vidi.
Holivudski glumac iznenadio promjenom imidža na crvenom tepihu: Pitaju se šta mu se desilo
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
