Podrivanje sekularne Bosne i Hercegovine

Može se činiti paradoksalnim da dok se centralnoj vladi dodjeljuju dodatne ovlasti, država je sve manje funkcionalna, reintegrirana i sekularna. Dodavanje takvih ovlasti je uveliko zadržalo lokalni karakter, jer stvarna moć nastavlja da bude dodijeljena trenutnom primjenom Dejtonskog sporazuma prema etnički definiranim političkim institucijama i partijama kao i entitetima. Od izbora političkih kandidata do ekonomije, kritična vlast je direktno vezana sa etnicitetom. Na nekim nivoima, dodjeljivanje više ovlasti centralnoj vladi podriva samu državu i sekularizam, jer to također implicitno i eksplicitno nagrađuje dodatnom moći postojeće političke konstante definirane etnicitetom, de fakto religijskim oznakama.

Definirana vertikalnom hijerarhijom, isprepletena religijom i politikom

Posljednjim pogledom, evidentno je da je ultranacionalistička vizija BiH uglavnom diktirana snagama izvan zemlje tokom Dejtonskih pregovora, prevagnula u primjeni sporazuma. Kao reakcija na zamku koju su postavili Slobodan Milošević i Radovan Karadžić, etnički šovinizam je trijumfirao pod trenutnom primjenom Aneksa 4 'Dejtonskog ustava'.

Ja svakako nisam prihvatao usvajanje i legitimiziranje njihovog političkog modela za BiH. Bilo da su američki ili evropski medijatori bili obzirni prema potencijalnim efektima ove dimenzije Dejtonskog sporazuma, praktični rezultat trenutne primjene je da su političke linije unutar BiH, na nivou geografskih regija, institucija i partija, sada definirane etničkim ili radije religijskim oznakama. Čak i ostaci stare komunističke političke elite su slično brendirani zahvaljujući njihovoj nedosljednosti.

Političke partije, ma koliko neke pokušavale da izbjegnu etničke definicije, međutim, obuzete su borbom za glasove i moć da bi odslikali vertikalnu hijerarhiju nametnutu trenutnom interpretacijom Dejtonskog sporazuma. Ultimativno, moć je stečena i politička disciplina je izvježbana zasnovano na realnosti ove vertikalne hijerarhije. Uloga religijskih institucija ne mora biti proaktivna u ovom antisekularnom trendu. Radije, teologija i religijski simbolizam kao i figure mogu biti (pogrešno) prisvojene od strane političkih kao i religijskih autoriteta da služe ma kakvi krajevi svijeta da se traže od strane statusa quo.

Nekoliko religijskih institucija i figura unutar BiH je pokušalo da zauzme pozitivnu ulogu u promoviranju zajedničke harmonije i reintegracije BiH. Neki su čak bili ojačani njihovom međunarodnom pozicijom. Većina ih je afirmativno izražavala njihovu podršku modelu sekularne kao i reintegirane, pluralističke države za Bosnu i Hercegovinu. Bez obzira, takve izjave i napori ne mogu biti protubalans realnosti etničke, religijske stratifikacije, disciplinirane najefektivnije trenutnom primjenom kao i 'diskusijama' oko Dejtonskog ustava. Onoliko koliko bi željeli da to ignoriramo i koliko bi neki od promotera željeli da to izbjegnu, najveća prijetnja prema progresivnoj implementaciji cjelokupnog Dejtonskog sporazuma je bio Dejtonski ustav, Aneks 4, koji otvrđuje i legitimizira etničku stratifikaciju i podriva metodologije sekularne države.

Federalizam ili feudalizam

Afekt Dejtonskog sporazuma, ili tačnije Aneksa 4, Dejtonskog ustava, je regresivan prije nego jedva statičan. Svjedočeći da čuvari Dejtona nisu voljni da izazovu Republiku Srpsku i njen parohijalni etnički, religijski karakter, određeni politički lideri i partije bh. Hrvata su vršili pritisak za 'njihov vlastiti entitet' koji bi bio etnički definiran i izdvojen iz BiH.

Vjerovatno neko može tvrditi da takvo nešto ima logike u kontekstu novog federalizma koji bi mogao definirati internu strutkuru BiH. Međutim, ovaj primjer federalizma bi u najboljem bio sredstvo za daljnje podjele po etničkim (religijskim) linijama. To bi odmah pospješilo postmoderni feudalizam koji davi vrijednosti sekularne države. Bošnjaci bi također bili potaknuti da unaprijede svoju stratifikaciju po etničkim, religijskim linijama. Ovo bi vjerovatno dovelo u pitanje karakter kao i racionalnost BiH definirane trenutnom primjenom Dejtonskog ustava.

Balans ne pristaje sekularnoj državi

Ne postoji apsolutno sekularna država. U Njemačkoj, finansiranje crkve je isprepleteno sa onim državnim. U Sjedinjenim Državama, Kongres započinje zasjedanja molitvom. Neke američke kolonije su započete kao utočište određenih religijskih grupa. Međutim, danas ne postoji istinski sekularna država gdje je mogućnost da se bude kandidat ili služi u određenom uredu, limitirana religijskim identitetom. U BiH, nažalost, balans ukazuje na nešto drugo od progresivne ili sekularne države.

U BiH je neizbježno i vjerovatno poželjno imati politički autoritet podjednako alociran do nekog stepena etnicitetom. Ovo bi trebalo pomoći svima da unaprijede svoj osjećaj da svi ostvaruju interes, koji pripada državi BiH. Međutim, trenutna primjena Dejtonskog sporazuma ide predaleko od definicije i dinamike sekularne države, i ne promovira osjećaj lojalnosti ili čak pripadnosti BiH. Ona je radije uzurpirana da promovira etnički šovinizam gdje je identitet, na nekim instancama agresivno i sa disciplinom, povezan sa etnicitetom, religijom, na totalnu štetu dijeljene, pluralistične, otvorene, demokratske i sekularne države.

Dakle, najveća prepreka trenutnom uspjehu Dejtonskog sporazuma u poticanju otvorene, demokratske, reintegrirane, pluralističke i sekularne države ironično je postao 'Dejtonski ustav', ili bar njegova trenutna provedba.