nek pisu nodicku on je specijalist za miniranje nasipa, vjerujem da ce im rado pomoci

Imamo rješenje! Za susjednim stolom sjedi čovjek i razgovara na telefon. Prilično je bučan. – Znaš šta, vratit ću kamion u Ljubljanu. Kamion je lično moj i neću voziti više ništa! Skupiš sve, daš sve, ljudi su sinoć do tri sata skupljali... Vratit ću kamion u Ljubljanu, prijeti vozač, jer kamion je lično njegov. Aktivistica MAZ-a se vraća iz kraće šetnje i priča da je susrela Slovenca s kojim smo razgovarali na hrvatskoj granici. I on je vozač šlepera. Vozi pomoć Srpske pravoslavne crkve za Bijeljinu, ali nisu mu dali proći. Idi, rekli su mu, na Zvornik pa ćeš možda proći sutra ujutro. Čovjek je izvan sebe. Ni nama više nije do smijeha. Čekamo. Napokon doznajemo u čemu je problem. Kasnije ćemo shvatiti da je u pitanju samo dio problema. Na kamionu, naime, imamo i lijekove. Paracetamoli, lijekovi protiv dijareje, dezinfekcijska sredstva i slično. Od dvije i pol tone tereta, na lijekove i dezinfekcijska sredstva otpada šezdesetak kilograma. Uredno su popisani. Rok trajanja niti jednom ne istječe prije iduće godine. Problem je što je Republika Srpska večer ranije objavila da za lijekove postoji nova procedura, ali nitko baš točno ne zna kakva. Spremni smo ostaviti lijekove i ići dalje, ali to nije opcija. Ne može samo tako. Spremni smo lijekove odvesti u Laktaše, pred kuću Milorada Dodika, ali ni to nije opcija. Dodik je u Rusiji. Šestog sata čekanja špediter javlja: Imamo rješenje! Međutim, nije nam rekao i sadržaj rješenja. Javit će se ponovo. Čekamo. Nervoza je sve prisutnija. Idemo u ured špeditera, da vidimo kakvo je to rješenje i što u njemu piše. U rješenju piše da lijekove moramo odvesti u Banja Luku. Napokon! Izvrsno! Dajte to rješenje, nestrpljivi smo sa špediterima. Oni zabrinuto odmahuju glavom. O, nije to sve. Nisu još popisali robu. Pa mi smo je popisali, odgovaramo. Jeste, ali da bi se prešla carina svaki proizvod mora dobiti svoj tarifni broj. Sapun – tarifni broj, šampon – tarifni broj, mesni narezak – tarifni broj, brijači aparat – tarifni broj, brisač poda– tarifni broj, kava – tarifni broj, šećer – tarifni broj.... Dvije i pol tone robe mora dobiti tarifni broj. Svaki proizvod. Pred ljubaznom špediterkom knjiga debela kao popis kreditnih zaduženja Republike Hrvatske. Unutra su ti tarifni brojevi. Čekajte, bunimo se, u Hrvatskoj smo, na »europskoj carini«, sve završili za sat vremena. Jeste, odgovara špediterka, ali Hrvatska ima jedan tarifni broj za humanitarnu pomoć, a Bosna i Hercegovina to nema. To je odluka koja bi trebala biti donesena na razini države, a znate, kaže špediterka, kako je to kod nas: entiteti, kantoni, političari. Zapravo, nastavlja gospođa, našu vam zemlju vode idioti. Zatim nam pokazuje dopis u kojem stoji da carinske procedure vrijede kao da se u državi ne događa ništa posebno. Za to vrijeme ljudi su žedni i gladni, goli i bosi, bez kuća, kučića i mačića. Špediteri nas informiraju da ćemo možda sve završiti večeras, a možda i nećemo. Očajni smo. Odlazimo u grad tražiti prenoćište. Lutamo po Gradišci, ofucanoj maloj čaršiji koja pamti puno bolja vremena. Podsjeća na Macondo. Svi bosanskohercegovački gradići podsjećaju na Macondo. Telefonom nam javljaju da će kamion pregledati sanitarna kontrola. To je to, namjeravaju nas pustiti. Trčimo nazad na carinu. Sanitarna je pregledala kamion, ali to ništa ne mijenja na stvari. Nema šanse da prođemo. Družimo se s jatima komaraca upornih da nam se napiju krvi. Zove ministar Sjedimo pred vratima carine, a na vratima zalijepljen natpis: »Sve humanitarne pošiljke se završavaju odmah.« Na čekanju već osam sati i sitno minuta. Špediteri nam javljaju da će čekati drugu smjenu carine pa će zamoliti da nas propuste bez gotovih papira, a papire će špedicija srediti i predati kasnije. Ok, to je previše. Nazvali smo kolege i uputili ih u svoj problem. Kolegica naziva ministra zdravlja Republike Srspke Dragana Bogdanića pa nama daje njegov broj. Kaže, nazovite ga i gnjavite. Nazovemo. Čovjek se javlja na prvu. Objasnimo mu o čemu je riječ, a onda nastupa moment koji govori o načinu na koji funkcioniraju državice na brdovitom Balkanu. Ministar Bogdanić kaže: Dajte telefon prvom cariniku kojeg sretnete. Zbunjeni smo. Ulazimo u zgradu i kroz pult dajemo telefon službeniku: Ministar Bogdanić vas treba, rekao je da damo telefon prvom cariniku na kojeg naiđemo. U očima carinika se učas ukazaše strah i nevjerica. Neće da uzme telefon, nego se odmiče kao da mu dajemo aktiviranu bombu. Čekajte, čekajte, viče preko prostorije, jer već je odmaknuo pet , šest metara. Idem po šefa, viče nam. Ostali carinici nas gledaju, a u njihovim očima optužba. Kroz prostoriju se kao nervni gas širi riječ: zove ministar. Nije naša inicijativa, branimo se na nijeme optužbe. Ministru na telefon kažemo: Otišli su po šefa. Ministar kaže: Čekam. Iz pokrajnje prostorije nakon par minuta izlazi šef. I na njegovom licu nevjerica i strah. I on gleda u nas kao da držimo bombu, a ne telefon s ministrom Bogdanićem na vezi. Uzima slušalicu i ponavlja: da ministre, jeste, ne znam, da, nije to do nas, hoćemo, hoćemo ministre, da, jeste, jeste ministre, odmah ćemo ministre, hoćemo, ne, nije do nas... Razgovor im traje nepune dvije minute. Ostali carinici nas za to vrijeme unezvjereno pitaju: ali, gdje su vaši papiri, nismo mi krivi. Mi posramljeni ponavljamo: ovo nije naša inicijativa... Neugodno nam je. Uistinu nam je neugodno. Ovakve stvari se događaju u banana državama. Ne možemo vjerovati da je Bosna i Hercegovina u takvoj banani. Zapravo možemo, ali sad smo prvi put suočeni s razmjerom tog nereda. Najbrži pregledač Zar se to radi ovako otvoreno? Jedna riječ ministra je jača od svih procedura i zakona. Spuštamo slušalicu, a carinici nas šalju na špediciju: brzo po papire. Odlazimo tamo, papiri nisu ni izbliza završeni, ali pojašnjavamo im o čemu se radi. Vraćamo se na carinu samo s popisom robe, koji smo imali i prije deset sati. Nema problema, dovoljno je. Sad će druga smjena. Samo treba sačekati pregledača i prolazimo. Ministar je naredio. Nikakvi papiri ne trebaju. Samo pregledač da pregleda kamion, jer mogao bi u njemu biti i heroin, oružje ili kakva slična roba što preko granice prolazi lakše od humanitarne pomoći. Sretni smo. Čekanju je kraj, naivno pomislimo. Bio bi to kraj da je pregledač došao na posao. Nema ga. Prva smjena odlazi. Šef carine nas na izlazu pozdravlja kao da smo važan faktor. Nije se naklonio, iako je na trenutak izgledalo da hoće. Pregledača nema. Sjedimo još sat vremena. Ukupno je to deseti sat čekanja na ovoj granici. Nakon sat i nešto, sigurnim korakom seoskog lole stiže pregledač. Carinici s kojima smo razgovarali konstatirali su da nije u redu što ne dolazi na vrijeme na posao. Ljutili su se na državu i sram ih je, kažu, pred nama zbog svega, ali što je tu je, procedure se moraju poštivati, barem dok ne nazove ministar. Pregledač otvara jedno krilo kamiona, baca letimičan pogled na poslagane kutije i kaže – u redu je. Nikad bržeg i profesionalnijeg pregledača nismo vidjeli, ali samo zato jer je to bio prvi pregledač u našem životu. Napokon krećemo, bez ikakvih papira. Bez ičega. Odjednom nam za prelazak granice nije potrebno ama baš ništa. U Prijedor smo stigli oko ponoći. Kamion smo sutradan dovezli Centru mladih. Istovarili smo robu i popili s njima kavu. U pomoć su stigla trojica srednjoškolaca koji su markirali tjelesni. Hrabri mladići i djevojke, ti ljudi iz Centra za Mlade Kvart. Njihovu bi udrugu vlasti Republike Srpske najrađe zabranile kad bi mogle. Jedva imaju preko dvadeset godina, a stoje nasuprot cijelom svom gradu, koji šuti o monstruoznom zločinu iz devedesetih. Oni će pomoć distribuirati po povratničkim selima koje je poplavila Sana. Mi smo se u Zagreb vratili preko Jasenovca. Na povratku smo na granici čekali pola sata. Ministre nismo zvali.kraj teksta