Riječ je, naravno, o suđenju bivšim šefovima Herceg – Bosne, njima šestorici, za koje tužilac Kenneth E. Scott traži čak 220 godina zatvora. Ako Sud prihvati ono što je tužilac naveo biće dokazano da je režim Franje Tuđmana uzurpirajući vlast u Hrvatskoj, uz unutarstranački puč u HDZ-u BiH, napao i dijelio BiH, stvarajući Herceg- Bosnu po karti Banovine Hrvatske iz 1939. U svemu tome, čini se, nema ništa sporno: Tuđman je preko Gojka Šuška i Mate Bobana kontrolirao stvari u Hercegovini, poslao tamo Slobodana Praljka, ovaj je stao na čelo HVO-a, i počinio zločine, etnički čisteći preostale Bošnjake. Koncentracioni logori Dretelj, Heliodrom i Gabela ostat će zapisani kao zločini počinjeni u ime jednog naroda, i s te se strane nema šta reći.
Koliko je pojedini zločin "težak"
S druge strane, ako se malo okrene objektiv, to zvuči krajnje rigorozno. I frustrirajuće za "hrvatsku stranu". Da se razumijemo, što se tiče svakoga ko je činio zločine, ovaj je potpisnik da ga se kazni najviše moguće, ali postoje neke činjenice koje su, blago rečeno, za diskusiju.
Evo ih, onako "iz ruke": JNA-ov oficir Veselin Šljivančanin je za učešće u zločinu na Ovčari kod Vukovara, nakon dvije žalbe, na kraju dobio 10 godina zatvora. Na Ovčari je stradalo oko 250 (naravno hrvatskih) civila (oko 200 ih je dosad identificirano) i radi se o klasičnom ratnom zločinu, "u kojem su ljudi odvođeni u grupama od po 20 ili 30, i ubijani". S druge strane, ako već tražimo nijanse pravde, kakav stručnjak ili ekspertni tim može validno objasniti da Srbija ne može biti smatrana odgovornom za genocid u Srebrenici.
Tim više što u slučajevima Franka Simatovića i Jovice Stanišića, visokih dužnosnika srbijanske obavještajne službe, u optužnici stoji da su slali trupe iz tadašnje Savezne Republike Jugoslavije na ratišta u BiH i Hrvatsku!
Nijanse pravde i ukleti koncept
Dakle, sasvim bi opravdan mogao biti gnjev i dijela hrvatske javnosti i dijela bosanskohercegovačkih Hrvata, koji mogu reći: "Čekajte malo, ispada da smo mi napadali Bosnu i Hercegovinu, a da Srbija to nije činila, i da smo, na kraju mi počinili većinu zločina!?" To, naravno, ne odgovara istini, ali evo nas negdje blizu problema koji se u ovakvim slučajevima pojavljuje.
Dakle, 'ajmo ispočetka: kako se zove stranka u kojoj su bili Jadranko Prlić, Milivoj Petković, Slobodan Praljak, Berislav Pušić i Bruno Stojić? Zna se, HDZ. Je li to ista ona stranka u kojoj danas jaše Dragan Čović, tražeći treći entitet i ucjenjujući sve i svakoga pri formiranju vlasti? Da izvineš, jeste. Je li ta nesretna Herceg - Bosna, kojoj se sudi kao paradržavi i zločinačkom projektu utemeljenje trećeg entiteta za koji se iz HDZ-a, tako svesrdno zalažu, kao, pazi sad, "jedino jamstvo opstanka i europeizacije BiH?" Opet jeste. Da li HDZ (koji jeste dobio relativnu većinu hrvatskih glasova, ali nije jedina hrvatska stranka) u svojim ucjenjivačkim nastupima pokazuje imalo uvažavanja ovih činjenica? Ne pokazuje.
I onda, na kraju ostane pitanje, prosto kao pasulj, kojeg u Heliodromu nije bilo, ali jeste jedan hljeb na 17 ljudi, a ono glasi: pa kako onda ne tražiti osudu šestorici na 220 godina, kad se njihov projekt u ovih osamnaest godina suštinski nije izmijenio, nego ga se ponovo "gura" kao jedini recept za bosanskohercegovačke Hrvate?
Sve dok ne bude drukčije, neće biti bolje, jer ti ljudi drže narod u šaci i štite ono što su ratnim plijenom stekli, ili im je poraćem omogućeno.
Osobno, znam neke nijanse iz te priče (što osmozom, što fotosintezom), ali i između optuženih postoje velike razlike. Praljak je, recimo, klasični primjer čovjeka koji u zlu vremenu odluči raditi Zlo (uz, valjda, i poneko dobro starim prijateljima) i od srednjeg rediteljskog kalibra postane visokopozicioniran zločinac. Jadranko je Prlić, pak, posve druga struktura: od briljantnog studenta, kasnije profesora, i komunističkog vjernika, ponesen materijalnim probitkom i nacionalnim zanosom, postaje jedan od potpisnika zločina, koji je svojim kasnijim djelovanjem unekoliko pokazao da bi najradije da se ništa nije ni dogodilo. S treće strane, recimo, tu je Bruno Stojić, poslušnik /policajac/kriminalac u svim režimima, neko ko suštinski nema ideologiju, nego je u zločin upao poveden isključivo "praktičnim" razlozima. I tako dalje i tako dalje.
100 protiv 1
Kako ne mogu suditi (a fala bogu da ne mogu, jer je dosta mojih rođaka i prijatelja trunulo po tamošnjim logorima), ne bih ni amnestirao, ali, kažem, valja uvidjeti da je što se kaže "zlo rađenje, gotovo suđenje". Ali, hoće li u tom suđenju biti mjesta i za ova pitanja?
Zar bosanskohercegovački Hrvati, zaista, nemaju nikakav drugi okvir i nikakvo drugo rješenje nego da slijede ono što je zacrtao HDZ? Zar je u toj priči Čović zaista jedini oko kojega bi se mogli okupiti? S druge strane, vraća li Hercegovcima Međunarodna zajednica ono što je u jednom neformalnom razgovoru u Berlinu 2003. (za to imaju dva živa i zdrava svjedoka), izrekao bivši ministar vanjskih poslova Njemačke, veliki liberal Hans Dietrich Genscher. Da sa tog gledišta smatra da je Njemačka, u čemu je on imao velike zasluge, Hrvatsku, ipak, priznala unekoliko prerano? I da li je sve ovo dio priče o tome da svaki zločin na ovim prostorima služi kao subjekt trgovine na političkoj tržnici na kojoj ni roba, a ni tržnica ne valjaju, jer su sklopljeni nevaljanim ugovorom?
Ne, mjesta za ova pitanje neće biti, kao što nema mjesta za pitanja gdje završavaju krakovi novca od silnih tržnih centara što se bez reda i karara grade po Sarajevu? Je li to neka vrsta naplate za zločine koji su počinjeni protiv naroda koji je bio najveća žrtva u proteklom ratu?
Zato, bez obzira kako završi ovaj proces, a osjećam da će završiti teškim kaznama za hercegbosansku šestorku (na kraju će ispasti da su dobili što su i tražili, ali i da ih je njihova odbrana prilično "zavalila" tvrdeći, baš kao i ovdašnji HDZ da se ništa nije dogodilo), suštinski se neće riješiti ništa, dok se ne počne djelovati iznutra.
Za početak, treba imati na umu da nijedno veliko rješenje za Bosnu i Hercegovinu nije došlo i neće doći sa strane: raspale su se i Otomanija i Austro-Ugarska i Jugoslavija.
Ako se raspadne Bosna i Hercegovina, logika govori da se više neće imati šta raspasti. To bi svi trebali imati na umu, ali gdje smo mi, a gdje je ono što bi danas trebalo znati da nam se greške iz prošlosti više ne bi ponavljale. Još samo kad bi sve to imao ko uvažiti. A haški tužilac, da parafraziramo pjesmu, rek'o 220 godina, 220 godina strogog zatvora. Razumiješ ti to, druže sudija?
