Fotografije iz ciklusa "Poniženje ljepote" nastale su 1992. godine. Snimanje je, prema riječima autora, povremeno prekidano zbog sporadičnih granatiranja Mostara. Ciklus od 40 fotografija Salko Šarić je 2011. godine poklonio Bošnjačkom institutu, a do danas je predstavljen na brojnim izložbama: u Beču, Pragu, Cagliariju, Dusseldorfu, Sarajevu, Mostaru, Caracasu...
Salko Šarić (1951, Mostar) je sociolog kulture, glumac, reditelj i autor više značajnih monografija o umjetničkoj sceni grada Mostara. Vladimir Kolopić (1952, Zagreb) je fotograf; samostalno izlaže i učestvuje na kolektivnim izložbama od 1979. godine. Radovi su mu objavljivani u domaćim i inostranim časopisima.
"Civiliziran duh pred barbarstvom obično, šokiran, naj prije zanijemi. Želja za otporom bezumlju uništenja, imanentna umjetničkom biću, neke stvaraoce nagna da kreacijom odgovore na ubilačke i razaračke namjere. Ciklus fotografija Poniženje ljepote autorskog dvojca Salke Šarića i Vladimira Kolopića, primjer je duhovnog, esteti kog otpora destrukciji u kom je – što zbog prirode medija, što zbog idejnog rješenja – zadržana ona inicijalna tišina zgražavanja nad stvarnošću neprihvatljivom humanistički opredijeljenom umu.
Umjetničke fotografije koje je, prema ideji, postavkama i dizajnu Salke Šarića, napravio Vladimir Kolopić odolijevaju testu vremena i decenijama nakon prve izložbe, postavljene 1993. godine u zagrebačkoj ga leriji Preporod, privlače pažnju javnosti, podsjećajući na vremena agresije na Bosnu i Hercegovinu čiji odjek i dalje neumitno odzvanja našom svakodnevnicom. Dramatičnost izraza višeslojno suprotstavljenih koncepa ta (tamno-svijetlo, stvarnosno-poetično, teatarsko-foto grafsko, dokumentarno-umjetničko, destruktivno-krea tivno, barbarsko-civilizirano...) rezultirala je upečatljivo nadrealnim ambijentom: scenama svojevrsnog teatra apsurda pred kulisama i scenografijom ruiniranog Mo stara.
Prizori zamrznuti u vremenu svojim pantomim skim mûkom zaista govore više od hiljadu riječi; svjedoče urušavanju čovječnosti koja ipak, na zgarištima kulture, u postapokaliptičnoj atmosferi, ne pristaje ostati zatrpana devastiranim simbolima grada bogate historije. Ratom unakažene, ali i dalje prepoznatljive, mostarske vedute umjetničkim sredstvima pretvorene su u teatarsku po zornicu i ovjekovječene fotografskim bljeskom kao auten tičan i vrijedan dokument otpora destrukciji.
Dotjerane dame sjede za stolom u nekadašnjoj bašti ispred izgo rjelog hotela Neretva i kao da ne pripadaju (ili odbijaju pripadati) stvarnosti što ih okružuje... Lutke razrogačenih očiju i otvorenih usta što su, razbacane po prostorijama i dvorištu Pozorišta lutaka, poprimile tragičke konotacije... Vojnici zagledani u Stari most, među kojima je i zloslutno, bijelom bojom našminkano, lice jednog od njih što gleda u suprotnom smjeru, ka objektivu aparata, kreirajući tenziju iščekivanja i slutnje nadvijene nad draguljem svjetske kul turne baštine, osmanskodobnim remek-djelom koje (iako srušeno godinu dana nakon što je fotografija nastala) i danas, obnovljeno, povezuje obale Neretve i, sažimajući kolosalnu simboličku vrijednost, čini ono što odlikuje istinsku umjetnost – traje", iz afiše izložbe.
Ova izložba je realizovana u saradnji sa Bošnjačkim institutom – fondacija Adil Zulfikarpašić
