lifestyle
479

Bračni par Doršner skija u osmoj deceniji života: U mladosti smo se na ligurama spuštali niz Dalmatinsku

Piše: Edin Isanović
Bračni par Zoran (80) i Dragica (75) Doršner aktivno skijaju i u osmoj deceniji života.

Osvojili su brojne medalje tokom dosadašnje karijere. Svojim potezima oduševljavali su sve prisutne na stazama širom BiH i Evrope. U razgovoru za Klix.ba govorili su o počecima sarajevskog skijanja po strmim sokacima i proplancima, kako su prije mnogo decenija počeli upotrebljavati predmet narodnim imenom nazvan ligure, borbi sa zimom i snijegom te kako su duboki sarajevski skijaški korijeni.

Na početku razgovora Zoran je istakao kako je kao mladić u jednom sarajevskom naselju u podrumu pronašao vojne skije iz Drugog svjetskog rata te je tako krenula cijela priča.

"Pamtim da je bio utisnut jelen kao simbol. Da je bilo sreće ja bih to možda i sačuvao, ali sam odlučio da ih isprobam iz radoznalosti, a sjećam se i danas vojnih vezova. Nas desetak se sa Soukbunara penjalo na Trebević. Išli smo do livade kod Brusa, tu smo se svi okupljali i tu su dolazile sarajevske legende 50-ih godina. Bio je neki Bimbo koji je kasnije otišao u SAD, a bio je tu i prvak BiH iz 1947. godine Zahirović koji je zaista bio među najboljim u to vrijeme. Sam spust išao je od trebevićke ceste, koja se nije čistila i gdje nije bilo auta, do sarajevskog naselja Širokača. Onda bismo kroz uske ulice stigli do Latinske ćuprije. S nostalgijom se sjetim da me jednom na cilju dočekao milicioner koji je želio da mi oduzme skije jer je bilo zabranjeno skijati kroz grad. Kasnije smo sve češće vozom išli do Pala, a onda bismo 14 kilometara pješačili do Jahorine. To je bilo početkom 50-ih godina i tada su se već počela organizovati takmičenja na ovoj planini. Snjegovi su, bez šale, bili blizu tri metra. Vojne mašine jahorinskog garnizona su to morale čistiti. Moglo se pješačiti, ali se autom nije moglo doći. Kasnije su počele dolaziti i djevojke. Dođe meni tako današnja supruga i slikali smo se, a tu fotografiju i sada čuvam. To je bila jedna od mojih Dragica koja je ostala do danas", kazao je kroz smijeh Zoran.

Skijanje na "Omerovoj livadi"

Dragica kaže kako je supruga upoznala 1961. godine i da od tada zajedno odlaze na planine kako bi uživali u skijanju. Također, tvrdi kako je neizbrisiv pečat o prvim trkama i šampionima, o prvim stazama i snježnim junacima.

"Danas smo među najstarijim skijaškim parovima u BiH. Ja sam na početku bila samouka. Brzo sam zavoljela skijanje, ali je početak bio vrlo težak. Djetinjstvo sam provela u sarajevskom naselju Kovačići i bilo je puno bašti. Također, pamtim da je bila jedna Omerova livada, gdje smo skijali jer je imala malu padinu. Do skija smo dolazili tako što smo u podrumu nalazili vojne skije. Pamtim da je moja drugarica Petra iz Slovenije dobila drvene skije - Elan. Bez dvojbe, bile su u to vrijeme izvrsne. Kako bi se posuđivao bicikl za jedan krug, tako smo i mi Petru molili da nam omogući jedan krug na skijama. Ozbiljnije sam počela skijati kada sam upisala studij, a odlazili smo u dom Šator na Jahorini. U to vrijeme otvorila se fabrika skija u Rijeci. Proizveli su skije koje nisu bile skupe i mislim da su svi studenti baš takve kupili. Tada je krenula i ekspanzija ovog sporta u BiH. Odlazili smo na Jahorinu i na Šavnike", istakla je Dragica.

Zoran naglašava kako se kao mladić borio s konkurencijom za medalju. Na početku je okupljanje bilo stidljivo, a kasnije se broj zaljubljenika u ovaj zimski sport konstantno povećavao.

"Na Jahorini je najbolji bio Aco Bošković. Boravili smo u Košuti i bila je velika spavaona u kojoj smo svi bili zajedno. Na prvoj trci bio sam četvrti i dobio sam priznanje. Mislim da je to bilo davne 1957. godine. Poslije je nas pet ili šest osnovalo Skijaški klub Bukovik uz planinarsko društvo istog naziva. Mi smo pješačili četiri sata od Doma milicije do Bukovika. Ponekada bi se do gore našao neki konj od mještana koji bi u grad na Miljacki donosio namirnice i vraćao se kući. Tada bismo natovarili konja da nam bar iznese skije. Pamtim da sam jednom otišao s Dragicom i nekih 200 metara do cilja napravio sam jednu probu. Rekao sam kako više ne mogu nositi ruksak, a moja supruga, koja mi je tada bila djevojka, rekla je kako će mi pomoći. Rekao sam tada sebi: 'Ovo je gotovo, ovo je prava raja'. Bilo je tu još talenata poput Ivice Matića te par koji više nije među živima Drago i Tera Entraut. Drago je ustvari osnivač Gorske službe spasavanja u BiH. Također, spomenuo bih i bračni par Dragu i Tonku Bozu, gospodin Drago je nedavno preminuo. To je ta generacija koja odlazi, a koja je duboko usadila sarajevske skijaške korijene", tvrdi naš sagovornik.

S nostalgijom se sjećaju Olimpijskih igara

Bračni par Doršner napominje kako su "smučarske utakmice" na Jahorini, Bukoviku i Bjelašnici privlačile veliku pažnju. Kasnije su odlazili na nadmetanja van BiH.

"Mi smo dosta putovali. Išli smo na takmičenje u Sloveniju. Dragica uopšte nema konkurencije u svojoj kategoriji kada predstavlja našu zemlju, jer malo žena u tim godinama skija. Vi znate onu priču za onu ženu Karamehmedović koja se preoblačila u muškarca kako bi stala na skije. To je bilo davne 1934. godine. Važno je naglasiti da smo kasnije formirali i SK Bosna kao član Univerzitetskog društva. Mi smo u ono vrijeme u Jugoslaviji bili odmah iza Slovenaca, a onda su dolazili Zagreb, Beograd, Skoplje i Podgorica. No, generacije koje su dolazile nisu nastavile tradiciju. Osim toga, u to vrijeme često smo bili i u gipsu, a sve zbog ljubavi prema ovom sportu", zajedno naglašavaju Doršneri.

Dragica se prisjetila održavanja Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine kao jednog od najblistavijih trenutaka u historiji grada podno Trebevića i proročanstva koje se ostvarilo, da će glavni grad BiH biti domaćin planetarnog takmičenja.

"To je bilo lijepo vrijeme za ovaj grad i nekadašnju državu. S nostalgijom se sjetim tih trenutaka. Svi smo bili uključeni i imali zaduženja. Bila sam tada domaćica u kući u kojoj je bilo rukovodstvo za umjetničko klizanje iz SAD-a. Obilazili smo sva takmičenja i sve je bilo perfektno organizovano. Olimpijada je otvorila mogućnost mladima da počnu koristiti staze i novootvorena skijališta, učili su jezike, promijenili su stil oblačenja. To su moji dojmovi s Olimpijade. Uspomene žive i podsjećaju. Poslije je nastupio period nekog zastoja i onda taj nesretni rat. No, mladi opet otkrivaju čari ovog sporta. Također, raduje me što osim skijanja imaju veće mogućnosti za vožnju biciklom", istakla je sagovornica.

Zoran je povukao paralelu o popularnosti skijanja u BiH nekada i sada.

"Mi smo poslije rata imali organizaciju trke pod nazivom: 'Djeca za mir u svijetu'. Ušli smo u lanac međunarodnih trka i organizovana su četiri nadmetanja. Nažalost, zbog vremenskih uslova to smo kasnije izgubili. Raduje me da sada postoji generacija mladih ljudi koja voli i vodi skijanje. To su Edin Terzić, Edin Durić Tarzo, Jelena Dojčinović i Mirza Nezirović. Recimo, mi smo poslije Olimpijskih igara imali pravu ekspanziju, a pamtim da su postojala 23 kluba. Međutim, ovaj sport je složen i skup, ali prije svega mora postojati ona strast da bi se trenirao. Sviđa mi se ovo što se radi na Malom polju na Igmanu gdje predškolska i školska djeca skijaju. Klimatski uslovi su sve teži i predstavljaju hendikep", kazao je Zoran.

Zima nije za sjedenje uz televizor

Dragica smatra kako su ljubav prema skijanju i uživanje u prirodi dovoljan razlog da se mladi okušaju u ovom sportu.

"Savjetujem svima da koriste sjajne uslove oko Sarajeva, da izađu na planine i skijaju. Ima ona sjajna pjesma Bijelog dugmeta: 'Haj'mo curice, haj'mo dječaci'. Ona mnogo toga kaže sama po sebi. Svima bih preporučila da, ako su u mogućnosti, otputuju u francuske Alpe. Boravili smo u Sloveniji te na skijanju na stazi između Italije i Austrije. Obišli smo i Dolomite u Italiji, izuzetno lijep kraj. Nije tako daleko, a nudi fantastične uslove", zaključila je Dragica.

Zoran je na kraju govorio o razvoju zimskog turizma u BiH koji ima izvanredan potencijal.

"Radili smo jedan ozbiljan studij razvoja ove grane turizma. Kako naći formulu zimskog turizma u BiH? Imamo nekoliko manjih centara koji mogu privući turiste. Vlašić, Rostovo, Kupres, Ravna planina... Recimo, Kupres ima veliki potencijal. Taj turizam je specifičan i ima sportsku notu. Traži dobru prateću ponudu, praktično da svaki hotel ima bazen. BiH ima nevjerovatan potencijal koji je zapisan prije sto godina. Tu se treba popraviti odnos prema djeci, da se stvori navika za skijanje. Svakako, važnu ulogu igraju i roditelji. Dakako, zima nije za sjedenje uz televizore. Naša mladost u Sarajevu je bila Dalmatinska ulica. Toliki su snjegovi bili da smo se na ligurama spuštali i navlačili snijeg na tramvajsku prugu. Moja preporuka je da očuvanje zdravlja treba biti konstantno, od rođenja do duboke starosti. Recimo, kada nije zimska sezona idemo na planinarenje i uživamo u nevjerovatnom pejzažu BiH, pogotovo u jesen. To preporučujemo mladim porodicama", zaključio je Zoran.