Ja sam djevojčica. Imam 5 godina..
Trebala bih imati 25, ali sam ubijena i od tada je vrijeme za mene stalo.
Živim u Potočarima, nisam sama, ima nas još dosta. Jednom sam pokusala da nas izbrojim, ali sam stala na broju do kojeg me mama naučila brojati..
I moj babo je tu... i još dosta naših prijatelja.
Sutra nam dolaze neki gosti, dođu svake godine. Dosta njih baš i ne volim, kao da nisu dobri ljudi. Babo kaže da dijete prepozna insana.
Slikat će se, snimati, plakati, govoriti kako im je vruće,
povremeno će reči da je sve ovo tužno i otići će...
Doći će i moja mama, tome se posebno radujem. Doduše, dolazi ona stalno, al neka je. Babo veli da će nam se i ona pridružiti... Pitala sam ga hoće li i nju ubiti, uzdahnuo je i rekao da su nju ubili onda kada su joj nas uzeli, samo eto srce još uvijek kuca, pa dok ne pukne od tuge...
Doći će i moja prijateljica... Ona je sada odrasla i prelijepa je, pitam se da li još uvijek ima onu krpenu lutku što smo se igrale. Babo mi kaže da ona nema svoga oca, da su joj ga ubili, ali još uvijek ne zna gdje je. Pitam se kako to da ne zna gdje je, pa zar više može hodati i bježati pa da ga ne mogu naći...
Ali ne pitam puno babu, bude me sramota što ne znam, a htjela sam znati, htjela sam učiti, htjela sam ići i na fakultet...
Sjećam se kad smo tek došli ovdje, crvi su gmizali oko nas, bila sam strašno uplašena, ali mi je babo rekao da oni neće gristi naše tijelo. I stvarno nisu. Komšije kažu da je to zato što smo mi šehidi. Čak vele da nismo ni umrli, da smo mi živi. Kažu da je Allah obečao da naša tijela neće truhnuti.
Ja baš ni ne znam ko je Allah, ali osjećam da nas pravo voli, pa volim i ja Njega.
I svaki dan Mu kažem ako mi sretne gdje mamu, neka je poljubi i stvarno, kada i dođe, ja sve vidim njeno lice izljubljeno mojim usnama.
Samo, brinem se malo za babu. Stalno se mršti, čelo mu naborno i vazda govori kako pravda još nije zadovoljena. Malo se i ljutim na njega, ne znam ko mu je ta Pravda, ali ja bih nekako više voljela da mama bude zadovoljna. A nekako mislim da će i mama biti sretna, samo dok dođe i zagrli me.
Sutra nam dolaze i neki novi ljudi ovdje, ukopat će ih, kao i nas.. Neka ih, da se konačno odmore. Babo veli da su puno putovali i da 20 godina nisu imali svoj dom.
Ja ne znam puno o tome, ja sam samo djevojčica od 5 godina.
Težak monolog. Pogađa perspektiva iz očiju jednog djeteta.
Ipak me čini ogorčenim kad se na nešto ovako nevino nabije nakaradni lik nekog imaginarnog bića te slijedi ekonomsko propagandni program za njegov ego.
Da sam bog stid bi me bilo i savjest bi me pekla kad bih stao ispred ovog djeteta.
Peče me i sad jer pripadam društvu koje je dopustilo svu ovu kataklizmu.
...ali tog bića ili jednostavo nema ili ako nečeg sveobuhvatnog ima, ono se uopšte ne može mjeriti ljudskim moralom i ljudskim vrijednostima.
Stoga je smiješno davati nečemu takvom ljudske osobine.
Ali čovjeku je u krvi da želi sve definisati pa u manjku shvaćanja on definiše bez osnove tj. on stvara mitove i legende.
