Zagrlili smo se na kraju, poljubili i zahvalili jedno drugom na predivnim trenucima. Priznao sam joj da sam napokon počeo da vidim i ono što se krije iza. A ne samo tijelo ili interes. Priznao sam joj da mi je pomogla, da me oslobodila. Dok se ona samo nasmiješila, zagrlila me još jednom, stegla čvrsto i otišla, kao mali dobri anđeo svojim putem ne tražeći ništa za uzvrat. I kako da je ne voliš poslije? To je nemoguće… Shvatio sam da je najbolja ljubav bezinteresna ljubav, kada nekoga voliš zarad ljubavi, zarad njega samog, kada ne kopaš po njegovoj prošlosti, kada ne tražiš mane da bi ga ponizio već ga voliš takvog kakav on jeste. Kada veruješ njegovim riječima, njegovom osmijehu, kada ga prihvatiš baš onako kako on to želi. A i kada si zaljubljen u život, onda si zaljubljen i u sve oblike života. U svemu vidiš ljepotu, spiritualnost, historiju, prirodu. U svemu vidiš cvijet nastanka kao i moguće uvenuće kao preduslov za nova rađanja…