Piše: Josip Vričko 10/12/08 Malo Karađorđevo?! Izjava direktorice europskoga ureda Međunarodne krizne skupine (ICG) Sabine Fraser kako je ta utjecajna think-tank organizacija odustala od otvaranja ureda u Beogradu i smjestila se - jer baš ovdje očekuju krizu - u Sarajevo, izravno korespondira s prošlotjednim tvrdnjama šefova diplomacije NATO-a, što su, nemalo zabrinuti, konstatirali kako politička klima ugrožava ustavnu strukturu Bosne i Hercegovine. Fraser, istina, po osobnome priznanju, ne zna hoće li biti rata - ali da smo, kao u najboljima danima, najopasnija, dakle crna - balkanska točka (rupa), jednako se vidi iz Bruxellesa baš kao i iz Washingtona. U tu aktualnu bh. političku dramu savršeno, ali, u biti, i zlokobno uklapa se tvrdnja Dragana Čovića da je s Miloradom Dodikom postigao donju razinu suglasnosti o budućem uređenju zemlje, te da se pritom uopće nisu zarobili u okove isključivosti. Za što, dakako, (više) i nema potrebe; lider je, naime, stožerne hrvatske stranke već davno dignuo ruke od Posavine i pristao na već znani refren banjolučkog vožda: granice RS-a čuvat ćemo kao zjenicu oka svoga! A pod takvim se kondicijama s Dodikom zbilja lako usuglasiti. U svezi s tim kako RS ne smije pasti, konzultiran je, tvrdi Čović, i treći mušketar iz Pruda - Sulejman Tihić, koji, baš kao i njegov (hrvatski) novopromovirani strateški partner, uopće nije opterećen uređenjem ni granicama drugoga entiteta, svoga, inače, užeg zavičaja. Slijedom čega bi se gotovo moglo povjerovati Harisu Silajdžiću da je čelnik najjače bošnjačke stranke prudski sporazum, zapravo, dogovorio nakon što se iznenada ukazao u Beogradu, po gotovo istom scenariju po kojemu je prošloga mjeseca također ničim izazvan osvanuo u Zagrebu. Pod Avalu je, tvrde neslužbeni izvori, išao u aranžmanu premijera Srpske, a pod Sljeme u organizaciji Sanaderu sve bližeg lidera jačeg HDZ-a. Što, na stanovit način, priziva Karađorđevo, ma što o tomu govorili službeni Beograd i Zagreb. Jer, dojam je, Čović je nakon Pruda odlučniji nego ikad u branjenju hadezeova koncepta tri federalne jedinice i plus distrikt Sarajevo. Što je danas, za razliku od vremena kada se zbog sličnih vizija robijalo, politički legitimno. Ipak, unatoč toj svojoj, u malom karađorđevu pokraj Odžaka ovjerenoj samouvjerenosti, hadezeovski je čelnik upao u logičku zamku. Braneći Tihićevo i osobno mirenje s neupitnosti ovakvoga RS-a, on, naime, kaže kako niti jedan Bošnjak i Hrvat protiv toga ne mogu ništa, sve dok su Srbi listom na braniku svoga više-manje etnički očišćenog entiteta. Uopće ne dvojim kako su i hrvatske stranke za treći entitet spremne. Ali, ne postoji, baš kao što je nedavno Oslobođenju kazao lider bh. pravaša Zvonko Jurišić, niti jedna bošnjačka ruka koja bi se u Parlamentu dignula za Čovićevu BiH. Ja mogu, kaže Čović, ne osvrćući se na prethodno, praviti prelijepu BiH, ali ako je ona neprihvatljiva jednom od tri naroda, onda je ta moja vizija besmislena. Čime je, zapravo, kazao sve o svojoj troentitetskoj viziji, plus washingtonizacija Sarajeva. Politički je trenutak, baš zbog “slučaja Čović“ zanimljiv, a vidjet ćemo je li i znakovit; prudski je trojac, vidimo, s još nepotrošenim kreditom propalog (?) travanjskoga paketa, apsolutni favorit međunarodne zajednice. Istovremeno, s najvažnijih je diplomatskih adresa nekoliko puta poručeno kako je treći entitet samo (hrvatski) sanak pusti. Nakon svega možda je pitanje: znamo li mi što se u Prudu, zapravo, počelo dogovarati?! Oslobodjenje ----------- Ovom casnom novinaru, kao i Rami Kolaru, rezimska urednica Vildana Selimbegovic je oduzela kolumnu u Oslobodjenju. Umjesto njih sada Oslobodjenjem vladaju neki Bazdalji, prodane duse