Sve je počelo u novembru, kad je tajkun muzičke industrije, njena siva eminencija - producent i skladatelj, aranžer i impresario, Quincy Jones, u jednom radio-intervjuu rekao da Sjedinjenim Državama treba ministar kulture, dodavši da je, s obzirom na američki doprinos popularnoj glazbi, filmu, televiziji i kazalištu u svijetu, sramota da taj položaj, u Americi, ne postoji na saveznom nivou. Jones je istom prilikom izjavio da će od budućeg predsjednika tražiti da umjetnosti i humanističkim znanostima da mjesto u svom kabinetu.
U New Yorku, Quincyja Jonesa čula su dvojica muzičara – Jamie Austria, basist u New York City Opera, i Peter Weitzner, također basist i voditelj serije komorne muzike pri Javnoj knjižnici Brooklyna. Potaknuti Jonesovim riječima, počeli su on-line kampanju. Za manje od tri mjeseca, njihova je peticija dobila preko 132.000 potpisa. Među njima i potpise direktorice baltimorskog simfonijskog orkestra Marin Alsop i skladatelja Johna Corigliana. Uz pojedince, i potpise čitavog niza organizacija.
Quincy Jones, kojega očito iritiraju nepoznavanje i nepoštivanje vlastite kulturne povijesti i baštine, ideju osnivanja ministarstva za kulturu promiče već desetak godina. Ono što on želi obrazovni je sustav u okviru kojega će mladi učiti o povijesti i velikim imenima umjetnosti, naročito muzičke umjetnosti. Jer, kako je za Washington Post rekao, prije nekoliko dana: “Putujem svijetom već 54 godine. Ljudi vani, u drugim zemljama, znaju više od nas o našoj kulturi. Američka se glazba sluša diljem svijeta. Prije mjesec dana posjetio sam srednju školu u Seattleu, koju sam i sâm pohađao, i pitao jednog učenika zna li za Louisa Armstronga. Rekao je da je čuo za njegovo ime. Onda sam ga upitao za Dukea Ellingtona i Johna Coltranea. Nikad nije čuo za njihova imena. To me je jako zaboljelo. Jer puno je lakše dospjeti nekamo u životu kad znate ko ste i odakle dolazite. Naša umjetnost pokazuje ko smo i što smo mi, kao društvo.”
Ako je ikada postojao predsjednik koji bi Jonesovu ideju prihvatio, onda je Obama taj, piše časopis Rolling Stone. “Znamo da voli [Grateful] Dead, a znamo i da mu je iPod pun Stevieja Wondera.”
No, znamo i više od toga... Obama i Biden su još tokom kampanje dali do znanja da žele ponovno ulaganje u obrazovanje u umjetnosti jer vjeruju da umjetnost ima središnju ulogu u poučavanju i u učenju. Sâm Barack Obama rekao je na jednom skupu u Pennsylvaniji, početkom prošlog aprila, da su “djeca koja slušaju muziku bolja i u matematici, da djeci čiju maštu potiče umjetnost, ide puno bolje u školi.”
Obamina platforma o umjetnosti sadrži osam strategija, ali prioritet se daje trima: proširiti javna/privatna partnerstva između škola i umjetničkih organizacija; javno promicanje važnosti i značaja obrazovanja u umjetnosti; te, stvaranje Umjetničkog korpusa, po konceptu sličnog Mirovnom korpusu, gdje bi legije talentiranih mladih ljudi služile u školama i organizacijama diljem zemlje.
Ništa slično tome nije postojalo u povijesti naše zemlje, kaže, za Christian Science Monitor, Richard Kessler, izvršni direktor njujorškog Centra za obrazovanje u umjetnosti. “Već je samo postojanje platforme o kulturnoj politici nešto izuzetno,” dodaje on, “prva, prvcata platforma o umjetnosti ikad usvojena i iznesena u jednoj političkoj kampanji!”
U svom komentaru za Washington Post, na ideju Quincyja Jonesa, Michael Kaiser, predsjednik vašingtonskog centra za glazbeno-scensku umjetnost Centra John F. Kennedy, kaže: “Hoćemo li jednu takvu osobu zvati ministrom/ministricom za kulturu ili nekim drugim imenom, svejedno je, ali bilo bi divno imati nekoga ko bi koordinirao obrazovanje u umjetnosti, kulturnu diplomaciju i podršku umjetničkim organizacijama.”
Barack Obama, u čijem iPodu je, to također znamo, i Jay-Z, najavio je da će u Bijeloj kući biti “puno mjesta za jazz i klasične glazbenike i za čitanje poezije”.
“Naša umjetnost, naša kultura”, rekao je budući predsjednik u redovitom nedjeljnom TV-programu “Meet the Press,” petnaestog decembra, “bit je onoga što Ameriku čini posebnom i želimo što je moguće više toga i u Bijeloj kući.”
Savezna vlada desetljećima već podržava umjetnost i humanističke znanosti putem Nacionalne zaklade za umjetnost, Nacionalne zaklade za humanističke znanosti i Instituta za muzejske i knjižničarske službe. Kongres finansira niz muzeja poput Smithsoniana, Nacionalne galerije za umjetnost i Muzeja holokausta. Quincy Jones ističe da njegova ideja nije kritika onoga što Washington čini, ali “grass-roots” pokret, inspiriran njegovim idejama, dobija na podršci onih koji godinama traže onu vrstu vizibiliteta koju bi donijelo osnivanje Ministarstva za kulturu. Ono bi nadgledalo Nacionalnu zakladu za umjetnost i druge postojeće organizacije u vladi i potaknulo renesansu obrazovanja u umjetnosti u školama, podsjeća Glas Amerike.
Kritičari kažu da su šanse slabe za njegovo osnivanje; navode, kao razloge, bolesno gospodarstvo, rat, i protive se uvođenju još jedne birokracije. I sâm Jones priznaje da su pred Obamom mnogi ozbiljniji izazovi i krize.
Ali Obamina platforma zalaže se i za veću razmjenu američkih i stranih umjetnika. A to nas, u sjećanju, vraća u ono razdoblje Hladnoga rata kad su “ambasadori” umjetnosti, ambasadori “dobre volje” Državnog tajništva, poput Louisa Armstronga i Bennyja Goodmana i Dizzyja Gillespieja i Davea Brubecka, putovali svijetom i za američku vladu gradili mostove razumijevanja, stvarali joj prijatelje u drugim zemljama. U platformi Baracka Obame je i rečeno da bi “umjetnici opet mogli pomoći, u sukobu ideja sa svijetom islamskog ekstremizma.”
Jedna od najuspješnijih porno zvijezda nije bila zadovoljna zaradom: "To nije uredu"
