Predaja Granade: Kako je okončano 700 godina muslimanske vladavine u Španiji
Kršćanski vladari su ušli u Granadu u pratnji španskog kardinala Francisca Cisnerosa i svite plemića, među kojima je bio i Kristofor Kolumbo.
Boabdil im je izjahao u susret, krenuvši od Vrata od sedam spratova u Alhambri, niz strme padine s kojih su se pružali veličanstveni pogledi na grad koji se spremao zauvijek napustiti. Prilikom ove službene, javne predaje Granade neprijatelju, Boabdil je predao ključeve svog grada Ferdinandu, a zabilježeno je kako je rekao na arapskom:
"Bog te jako voli. Gospodine, ovo su ključevi ovog raja. Ja i oni koji su u njemu tvoji smo", kazao je Ferdinandu Boabdil.
Ovaj trenutak predaje zaokupio je maštu pisaca i umjetnika sve do danas, u početku kao trenutak vrhunskog osvajanja, a kasnije zbog izuzetne dirljivosti te ceremonije predaje i gubitka. Obilježio je ključan susret u stoljetnom sukobu između dviju velikih religija i kultura i simbolizirao epohalno mijenjanje tranzicije kraljevstva Granade iz islamske države u kršćanski teritorij.
Deset godina ranije kraljevina Granada bila je poprište jednog od najznačajnijih ratova u evropskoj historiji. Područje Nasridskog sultana bilo je posljednje špansko uporište velikog muslimanskog carstva koje se izvorno protezalo do Pireneja, a uključivalo je sjeverne španske gradove poput Barcelone i Pamplone. Pad Granade bio je vrhunac drevne bitke između dviju velikih i suprotstavljenih civilizacija, koja ne samo da je riješila kulturnu sudbinu velikog dijela Evrope, već je i postavila osnovu za otkriće Amerike.
U tom posljednjem desetljeću muslimanske vladavine u Španiji od 1482. do 1492. godine sultan Boabdil mladić od 20 godina koji je jedva napustio okvire palače Alhambra i nije imao iskustva sa svijetom izvan svoje disfunkcionalne obitelji, popeo se na prijestolje kao 23. iz dinastije Nasrid iz Granade. Sljedećih deset godina hrabro je branio napade kršćanske vojske, dostojanstveno podnijevši neizbježan gubitak svog islamskog kraljevstva i posljedično progonstvo iz Španije.
Boabdil je očajnički molio za pojačanje iz Kraljevstva Egipta i Feza (Maroko), ali je na kraju ostao sam. U aprilu 1491. godine španske su snage konačno stigle do grada i započele osmomjesečnu opsadu. Situacija za muslimanske branitelje postala je strašna a ugovorom iz Granade 25. novembra 1491. dogovrena je predaja.
Boabdil je za razliku od prethodnih muslimanskih vladara davao prednost pregovorima nad nasiljem, miru s kršćanima nad ratom, i nastojao je pronaći način da muslimani njegovog kraljevstva zadrže svoju vjeru i običaje zajedno sa kršćanima.
Godina 1492. općenito se smatra početkom, bilo moderne Španije ili otkrića Novog svijeta. Ali ono što je završilo bilo je jednako značajno. Gotovo 800 godina, od 711. godine, španski poluotok je bio dom skupini ljudi koji su došli kao osvajači i ostali kako bi stvorili jedinstvenu i sofisticiranu civilizaciju koja je Španiji ostavila u nasljeđe trajnu kulturnu baštinu.
Muslimani su dobili velikodušne uvjete i vjersku slobodu. Međutim, protivno savjetu Hernanda de Talavere, nadbiskupa Granade, kraljičin ispovjednik, Francisco (kasnije kardinal) Jiménez de Cisneros, uveo je prisilna konvertovanja. Muslimani su se pobunili i, nakon još jednog poraza, dobili su izbor između konvertovanja ili protjerivanja.
Jiménez i kraljica Isabella ovu novu politiku nisu smatrali kaznom muslimanima za pobunu. Oni su smatrali da su pobunom oslobođeni prethodnih garancija muslimanima. Iako su mnogi muslimani odabrali konvertovanje, problem je sada postao gotovo nerješiv. Nikad nije bilo dovoljno svećenika koji su govorili arapski ili novca za obrazovanje da bi vanjsko konvertovanje postalo religijska stvarnost.
Moriscos, odnosno konvertovani muslimani, su ostali tuđinska zajednica, sumnjiva "starim" kršćanima. Bilo je vrlo malo miješanih brakova između Moriscosa i kršćana, a za Moriscose je bila manja mogućnost da u potpunosti prihvate špansko kršćanstvo od Conversosa, odnosno konvertovanih jevreja, koji su postali sastavni dio španskog društva.
