@Bizantijac Svaki dio suverene teritorije Bosne i Hercegovine, koji se nalazi u administrativnim granicama bosanskohercegovačkog entiteta RS, ja doživljavam podjednako, kako rekoh, to je moja domovina. P.S. Ne moramo se i nećemo se voljeti, za takvo nešto jednostavno nema prostora, ali uvažit ću svakog čovjeka, koji Bosnu i Hercegovinu doživljava kao svoju domovinu, što se tiče „onih drugih“, neću trošiti riječi.. Ipak, kada spomenuh „one druge“, moram konstatirati, da je riječ o dvije grupe osoba. Prvu grupu čine oni, koji su se odrekli matične im države Republike Bosne i Hercegovine 01.03.1992. godine. Drugu grupu čine osoboe, koje su se naselile u našoj domovini padom tzv. Republike Srpske Krajine. Sada, kako očekivati da grupa kao naprijed, da poštuju ustavni poredak i državu Bosnu i Hercegovinu uopće, kada isti predstavljaju strano tijelo u Bosni i Hercegovini!? Mislim, čemu čuđenje, ja nisam iznenađen!

Da si citao knjigu znao bi o cemu je rijec, ali ti samo vadis fraze I pises konstantno proti srba. Pozabavi se ti mentalnim sklopom kadrova u SDA,I ostalim vasim strankama, tj pocistite prvo svoje dvoriste.

@Bizantijac Ti ni u kojem slučaju ne napadaš i ne omalovažavaš Bosnu i Hercegovinu, niti Bošnjake, a svako tvoje izlaganje se svodi u okvire nacionalizma, e pa druže "na vatru vatrom!". P.S. Nažalost, moram se složiti s dijelom tvoje konstatacije u vezi "čišćenja vlastitog dvorišta", generalno čišćenje je neophodno..

Napadam I omalovazavam, ali samo one sto su im puna usta postova o cetnistvu, genocide itd. To su ovde uglavno jedni te isti, tako da I ja sto ti kazes na vatru vatrom, nije problem normalno razgovarati, ali ima ljudi sa kojima je to nemoguce.

@Bizantijac Nažalost, ne mogu se odvojeno posmatrati zločini nad Bošnjacima od termina "četnik" i "genocid", jer sjetimo se 11. genocida nad Bošnjacima, koji su izvršeni u ime i za četništvo. Termine "četnik" nisu dodijelili pripadnici Bošnjačkog naroda dotičnim, niti svodimo u istu ravan na principu generalizacije i poistovjećivanja termina kao naprijed s pripadnicima Srpskog naroda. Iste te termine su isti ti pripadnici naroda dodijelili sami sebi, te pod njima činili mnoga zlodjela, prije svega dominantno prema pripadnicima Bošnjačkog naroda, tako da imamo itekako osnova osjećati animozitet prema onima koji se deklarišu kao "četnici".

@ex oriente lux Jako sam korektan u grupisanju onih, koji podrivaju sve što ima prefiks Bosna i Hercegovina, pogotovo dvije nabrojane grupe, koje žive i obitavaju na teritoriji Bosne i Hercegovine, a ne doživljavaju je kao svoju matičnu državu i svjataju je u skladu s Naćertanijem Ilije Garašanina iz 1884. godine, dok ovi drugi je vide kao "podebljanje pereca" u granicama Banovine Hrvatske, a ja kao patriota i domoljub itekako imam za pravo da definišem iste i ukazujem na iste! P.S. Slažem se s tobom u dijelu izlaganja, u kojem govoriš o podgrupama (zato si dobio palac gore), koje također na neke određene načine umanjuju/su umanjivale kapacitet državnosti Bosne i Hercegovine, međutim nije riječ o samo nekoliko podgrupa, nažalost ima ih znatno više..

Turcine a kako ces svrstati one muslimane sto su u I oko Srebrenice pobili vise od 3000 srba, 92-94, to niko od vas nespominje, vec se samo hvatete za 11.juli, ili se pravite ili necete da vidite, I da napomenem od tih preko 3000, uglavnom su bili civili 99posto.

@ex oriente lux Opet se načelno slažemo, cijenim tvoj patriotizam i domoljublje, tako da imamo osnov za daljnju argumentaciju. Obzirom da se referirasš na ZAVNOBiH, imam jednu opasku na ime istog, ali nikako ne smijem zanemariti, da su istim udareni temelji Bosni i Hercegovini i da je istim činom došlo do ponovne afirmacije Bosne i Hercegovine. U skladu s naprijed navedenim, ipak su ponajviše bosanski muslimani podnijeli najteži teret, pa ću napraviti malu retrospektivu na historije Bosne i Hercegovine, prije svega na s aspekta položaja bosanskih muslimana, Bošnjaka. Prvog decembra 1918. godine proglašena je kraljevina SHS. Tako je BiH kao dio države Slovenaca, Hrvata i Srba usla u sastav nove jugoslovenske države. Nalazeći se u kraljevini SHS BiH nije izgubila svoju državnost. Zemaljska vlada za BiH imala je 5 povjereništava, a u prvu vladu Kraljevine SHS ušla su i 3 iz BiH po nacionalnom i vjerskom ključu. Jedna od karakteristika novostvorene jugoslovenske države činilo je progonjenje i nasilje nad Bosancima u BiH i Sandžaku.Tako je do septembra 1920. godine pored ostalih oblika nasilja ubijeno oko 2 000 Bosnjaka. U pograničnim krajevima Crne Gore ubijeno je 126 bosnjackih seljaka. Zapaljeno je 500 bošnjackih seoskih zadruga. Samo do jula 1919. godine od 4 218 bošnjačkih zemljovlasnika oduzeto je bez ikakve nadoknade 400.072 hektara njihove vlastite zemlje. Po Vidovdanskom ustavu od 28. juna 1921. godine određeno je jednim clanom da BiH ostane u svojim sadasnjim granicama, čime joj je zagarantovana teritorijalna cjelovitost. U augustu 1939. godine sporazumom Cvetković-Maček formirana je Banovina Hrvatska na stetu BiH, a posebno Bosnjaka. U sastav Banovine Hrvatske ušlo je 13 kotara iz BiH. Time je izvršena podjela BiH i potpuno cijepanje njenog povijesnog tkiva. Do realizacije ovog sporazuma nije došlo jer izbija II svjetski rat. Tadašnje muslimansko političko vodstvo obnovilo je u tim prilikama ideju o autonomiji BiH. Preko svojih predstavnika sva muslimanska društva i organizacije zahtijevali su da se uspostavi BiH kao posebna jedinica. Protiv ove ideje odlučno su istupili srpski političari koji su zastupali ideju o srpskoj političkoj prevlasti u BiH. Linija podjele interesnog područja Njemačke i Italije išla je preko BiH. Tokom II svjetskog rata četnici Draže Mihajlovića u tri su navrata izvršili masovne pokolje nad bošnjačkim stanovništvom u istočnoj Hercegovini, zapadnoj Bosni i u dijelovima Sandžaka. Sa svoje strane Bošnjaci su se otvoreno ogradili od ustaške politike progona i istrebljenje Srba i Jevreja obnavljajući rezolucije u kojima su osuđivani ustaški zločini. Islamska zajednica također se ogradila od onih Bošnjaka koji su surađivali sa ustaškim vlastima. Tokom Drugog svjetskog rata, zvaničnici Nezavisne Drzave Hrvatske su pokušali da ostvare savez sa Bošnjacima koje su smatrali Hrvatima muslimanske vjere, Hrvatskim cvijećem, a protiv Srba i drugih neprijatelja ili nepoželjnih elemenata. Kao gest pridobijanja Bošnjaka, Meštrovićev paviljon u Zagrebu je preuređen u džamiju. Deklaracija Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH), izdata 25. novembra 1943. godine od strane antifašističke vlasti je dokument koji je obnovio državnost Bosne i Hercegovine i smatra se ustavnom osnovom moderne Bosne i Hercegovine. Ovaj dokument koristi u osnovi isti rječnik kao i ustav iz 1910. godine, a u njemu je navedeno sljedeće: „Danas narodi Bosne i Hercegovine preko svog jedinog političkog predstavnika, ZAVNOBiH, žele da njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska, treba da bude slobodna i jedinstvena Bosna i Hercegovina u kojoj će biti garantovana puna jednakost pred zakonom Srbima, Muslimanima i Hrvatima." Ipak deklaracija je bila prekršena čim se Drugi svjetski rat završio, pošto je Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije (kasnije Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije) naveo Srbe i Hrvate, ali ne i Bošnjake kao konstitutivni narod, bilo pod nazivom Muslimani, bilo pod imenom Bošnjaci ili Bosanci iako je takvih zahtjeva bilo od strane malobrojnih bošnjačkih intelektualaca. U popisu iz 1948. godine u Jugoslaviji, 90% jugoslavenskih muslimana izjasnilo se kao "nacionalno neopredijeljeni". Štaviše mnogi koji su se deklarisali kao Srbi ili Hrvati, učinili su to ponajviše uslijed društvenog i ekonomskog pritiska. Kada se 1953. godine pojavila mogućnost deklarisanja kao "Jugoslaven, nacionalno neopredijeljen", 900.000 ljudi se izjasnilo na taj način. Slabljenjem srpske dominacije u bosanskom komunističkom rukovodstvu, otvorila su se vrata za novu nacionalnu identifikaciju. Konačno u jugoslavenskom popisu iz 1961. godine, pojavila se opcija Muslimani u narodnosnom smislu, po prvi put. Tokom 1963. Muslimani su navedeni u bosanskom Ustavu pored Srba i Hrvata. Na kraju 1968. godine, prihvaćen je i termin Musliman sa velikim "M", kako bi se razlikovali pripadnici nacije od sljedbenika islama. (To je dalje podstaklo nastavak starih rasprava o tome da li su Jevreji pripadnici plemena ili vjerska grupa). Odluka je dočekana raspravama u komunističkom rukovodstvu, ali Bošnjaci su bili jasni. U kominikeu Centralnog komiteta Bosne i Hercegovine je navedeno da je: "Praksa pokazala štetnost različitih vrsta pritisaka još od ranijeg perioda kada su Muslimani bili označavani kao Srbi ili Hrvati u nacionalnom smislu. Pokazalo se, a sadašnja socijalistička praksa potvrđuje, da su Muslimani posebna nacija". Od tog trenutka, 1968. godine pa do jugoslavenskih ratova bošnjački nacionalni identitet nastavio se razvijati kroz dva različita filozofska pravca. Dostignuća 1960-ih godina nisu bili proizvod religioznih Bošnjaka (u stvari, njih su uglavnom vodili Bošnjaci komunisti, ateističkog i sekularnog opredjeljenja). U narednim decenijama će se pojaviti dva odvojena načina razmišljanja. Prvi je bio sekularni "muslimanski nacionalizam" (koji je imao podršku od ljudi kao što je Hamdija Pozderac), dok je drugi način razmišljanja predstavljalo buđenje religioznih uvjerenja (kao reakcija na ateizam podržavan od strane komunista i za koji su se zalagali ljudi kao što je Alija Izetbegović). Posljedice ove dvije odvojene ideje se mogu vidjeti i danas. Septembra 1993. godine, Drugi bošnjački sabor, donio je odluku o vraćanju historijskog nacionalnog naziva Bošnjaci, umjesto prethodno korištenog naziva Muslimani sa velikim "M" za vrijeme SFRJ. Termin sam po sebi označava Bosance, stanovnike Bosne koji svoj nacionalni identitet vežu isključivo za Bosnu i zastarjeli je termin nekad korišten za sve stanovnike Bosne, bez obzira na vjeroispovjest. Mnogi bosanski pravoslavci i katolici koji su se već nacionalno formirali kao Srbi i Hrvati, suprotstavili su se nazivu navodeći kako se radi o zamci koja vodi u monopolizaciju historije Bosne, što će učiniti da oni postanu strani osvajači. Takve tvrdnje treba posmatrati i u svjetlu vjekovnih pretenzija susjednih država Srbije i Hrvatske na BiH, te ponovnim rađanjem bošnjačkog političkog faktora na koji ni Srbija ni Hrvatska nikada ozbiljno nisu računali, a koji se tome žestoko suprotstavlja. Bošnjaci odbacuju optužbe, naglašavajući da je termin Bošnjak historijski termin njihove nacije i da oni nikome ne brane da se izjašnjava prema vlastitom ubjeđenju, naglašavajući da su mnogo lakše mogli ostvariti navodni monopol ili unitarizaciju koristeći "noviji" pojam "Bosanci" ukoliko su to zaista htjeli, koji međutim ima unekoliko različito značenje. Jedna od posljednjih poruka Alije Izetbegovića, građanima BiH, i Bošnjacima i Srbima i Hrvatima, je bila da svi zajedno budu više Bosanci, a manje Bošnjaci, Srbi i Hrvati, kako bi Bosna konačno postala normalna, prosperitetna, građanska zemlja.

@odrOn Odrone, opet ti klizećim s leđa, za žutog si kartona.. Edukacija za tebe: O Bošnjacima i Bosanskom jeziku: Radi historijske istine i radi obezvređivanja i obesmišljavanja ideologija koje se hrane na nacionalnim mitovima, iznosim neke činjenice o historijatu upotrebe imena Bošnjak i bosanski jezik i to kod bosanskog stanovništva. Kada se spremala turska ofanziva za osvojenje Bosne, bosanski kralj Stjepan Tomašević piše 1462. godine papi Piju II, moleći ga za pomoć u obrani Bosne od azijskih osvajača. U pismu između ostaloga stoji: „I moja ce propast povuci za sobom i mnoge druge. Dojde glas Kraljevstvu mi kako Car Turski Muhamed namjerava dojduceg ljeta udariti s vojskom na mene i da je zato sve potrebito prigotovio. Tolkoj sili Turachkoj ja sam ne mogu odoljeti. Umiljeno sam molio Ugarsku i Bnetachku gospodu i Jurija Kastriota jeda bi mi u ovoj nevolji pohitali u pomoc, sto molim i tebe, svepochtenog, uzmoznog i presvijetlog gospodina i oca. Ja ne istem zlatnih brda, ali bih bio rad da moji neprijatelji kao i ljudi u mojoj zemlji uznaju kako mi tvoja pomoc nece uzmanjkati. Jere, ako Bošnjani budu vidjeli da u ovoj rati nece biti sami i da ce im mnogi ini pomioci - hrabrije ce u rat iti i vojevati, a tagdi i Turachka vojska nece bez straha u moje vladanje naprasno ulisti. Prilazi u moju zemlju su veoma teski, a tvrde na mnogim mjestima nedobitne, tere ne dopustaju da se prodre u moje Kraljevstvo.“ Prevod: "Obaviješten sam da turski car Muhamed [Mehmed, m.op.] misli idućeg ljeta s vojskom na me udariti i da je već vojsku i topove pripravio. Tolikoj sili ne mogu ja sam odoljeti, stoga zamolih Ugre i Mlečane i Jurja (Kastriota) Arbanasa da mi u pomoć priteku. Jednako molim i tebe; ja ne tražim zlatnih gora, ali bih rado da moji neprijatelji i zemljaci znaju da im neće uzmanjkati tvoja priklonosti. Ako doznaju Bošnjaci da neću sam samcat biti u ratu, hrabrije će vojevati.". U Molitvi suprotiva Turkom Marko Marulić pjeva o tome tko se sve bezuspješno tukao s Turcima: Boj su bili š njimi Harvati, Bošnjaci, Garci ter Latini, Sarblji ter Poljaci. Marulić zna: Hrvati su Hrvati, a kršćanski stanovnici Bosne su Bošnjaci. U svom putopisu iz 1530. Benedikt Kuripešić opisuje da je u Bosni našao “tri nacije i tri vjere“. Prvi su “starosjedioci Bošnjaci“ koji su “rimsko-kršćanske vjere“, drugo su “Srbi, koje oni zovu Vlasima... a vjere su sv. Pavla“, a treći su “pravi Turci“, pri čemu se iz cijelog teksta vidi da ne misli pojam Turčin u etničkom nego u vjerskom značenju, dakle kao oznaku za islamizirano bosansko stanovništvo. Ivan Franjo Jukić, centralna ličnost Bosne 19. stoljeća, pojavljivao se pod pseudonimom Slavoljub Bošnjak. Kao svoju nacionalnu odrednicu upotrebljavao je naziv Bošnjak i svoj jezik najčešće je zvao bosanskim. Stavu srpskog književnika i kritičara Dimitrija Tirola koji tvrdi da su Bošnjaci zapravo Srbi, da je Bošnjak samo oznaka geografske pripadnosti bosanskome prostoru, Jukić se suprotstavlja stavom: Bošnjaci su dosad bili ne samo u zemljopisnom smislu nego i u rodoslovnom: pravi Bošnjaci! Jukić dalje iznosi: Već su dvije godine, od kako se ja bavim među prostim narodom u Bosni, dobro motreći sva ona, koja se našega naroda tiču; ja sam mnogo i putovo po Bosni, ali još nikad ne čuh za srpski narod, niti za srbski jezik! Tamo sve iđe po bosanski i naški...“ Fra Anto Knežević je nastavio razvijati Jukićev stav o bošnjačkom narodu u tri konfesionalnosti i do kraja je ostao vjeran ideji bošnjačke nacije kao najprirodnijem tijeku stvari u tom vremenu oblikovanja nacionalnih identiteta u modernom smislu. U predgovoru svojoj knjizi Pad Bosne (1884.) piše: Nu ako nam je žao na Mađare, mnogo nam je žalije na njeku – čast i poštenje pravednima – jednokrvnu braću Srbe i Hrvate. Od ovih jedni nam rascijepiše Bosnu i Bošnjake, te rekoše da je Bosna do Vrbasa Srbija, a Bošnjaci da su Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i Hrvati; drugi da su u cijeloj Bosni samo Srbi, dočim četvrti proglasiše da su zgoljni Hrvati. Ovako dakle Bosna ponosna i Bošnjaci na glasu junaci kod ovakvih samo su prazna imena, izmišljotine od njekih zanešenjakah... Napomenimo u vezi naziva bosanski jezik da još Bartul Kašić (1575-1650), začetnik hrvatske jezične standardizacije, izričito govori o jeziku bosanskome. Sve do kraja 19. stoljeća pripadnici svih etnija/konfesija u Bosni i Hercegovini svoj jezik su nazivali bosanskim. Kako u svojoj knjizi Bosanski Hrvati: esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture piše Ivan Lovrenović (iz te knjige uzete su sve informacije iznijete ovdje), među “običnim“ katoličkim pukom u Bosni i Hercegovini, jednako kao i među inteligencijom predvođenom franjevcima, sve do katoličkih velikohrvatskih akcija pod vodstvom Josipa Stadlera osjećala se bošnjačka nacionalna svijest, i ona se još zadržavala sve do zamaha hrvatskog nacionalno-socijalnog pokreta pod vodstvom Stjepana Radića. Ne dakle samo bošnjaštvo kao oznaka pripadnosti zemlji Bosni, nego kao nacionalni osjećaj, nacionalno opredjeljenje! Bosanac - geografska ; teritorijalna pripadnost, Bošnjak - etnička pripadnost, Musliman - vjerska pripadnost, isto kao: Španac - geografska odrednica ; teritorijalna pripadnost Katalonci, Galijci, Baski - etnička pripadnost Amerikanac - geografska odrednica ; teritorijalna pripadnost Latinoamerikanci, Meksikanci, Crnci, Bijelci - etnička pripadnost Švicarac - geografska odrednica ; teritorijalna pripadnost Katolici, Protestanti, Stranci - etnička pripadnost Japanac - geografska odrednica ; teritorijalna pripadnost Yamato, Ainu, Ryukyuan - etnička pripadnost Još jednom: Bosanac - geografska ; teritorijalna pripadnost Bošnjak - etnička pripadnost Musliman - vjerska pripadnost