Zdravko Grebo: Rješenje za BiH je ubrzan prijem u Evropsku uniju
Da, ja sam zaista to rekao i imao sam hiljadu i jednu nelagodu zbog toga i razni ljudi su me zbog toga napadali u javnosti. Ta rečenica, koju sam izrekao u Centralnom dnevniku Senada Hadžifejzovića, doslovno glasi ovako: "BiH broji zadnje dane" i ona zaista zvuči kataklizmično. Nakon toga na tu su se moju izjavu vehementno obrušili Haris Pašović, Ivan Lovrenović i drugi, dok je mislim jedini koji je pokušao razumjeti šta sam ja zapravo želio kazati bio akademik Abdulah Sidran. Moju su izjavu shvatili kao neku zlokobnu prognozu nepostojanja i podjele BiH, a raspravljalo se uveliko na blogovima i na forumima, gdje se čak spominjalo, sad zamislite koliko je to smiješno, da ja zapravo radim za Mercator i Interex i plašim narod kako bi narod kupovao ulje i brašno. Svjestan sam potpuno da u ovoj našoj zemlji živimo u strahu, da strah vlada, što je i razumljivo jer smo mi, za razliku od drugih zemalja koje su bile u sastavu bivše Jugoslavije, platili krvavi kusur i podnijeli najviše žrtava, imali smo najveća razaranja i najviše raseljenih ljudi.
Međutim, ja i dan-danas mislim isto. Ja jesam Bosanac i Hercegovac, rođeni Mostarac koji u Sarajevu živi više od 45 godina, i ja ne mislim bježati. Ovo je moja domovina i ja u nju vjerujem. Ali, u političkoj teoriji postoje kategorije slaba država i propala država. Smatram da je BiH između te dvije kategorije. I ptice na grani znaju da je ona nefunkcionalna, a tu je još i opasnost od disolucije i opasna retorika iza koje stoji plan, a koja dolazi iz RS, te priča o trećem entitetu, kao i bošnjačka politika koja namiguje Sandžaku. Ako se u takvoj situaciji ne dogodi da građani BiH probaju prepoznati BiH kao svoju domovinu, onda njene budućnosti nema. Ja sam dakle samo htio biti ozbiljan, a trebamo znati i da je nakon te moje rečenice bio čitav niz dramatičnih izjava zbog kojih su neki čak ljuti na Tanju Fajon i Doris Pack iako su donedavno smatrane prijateljima, te naravno izjava koje su došle od političara, a koji se trude da stanje prikazuju što crnjim bojama.
U razgovoru s Vama neizostavno je pitanje o građanskom buntu i neposluhu, a zbog Vaše aktivne uloge u studentskim demonstracijama 1968. godine.
Građani trebaju shvatiti da oni imaju pravo pozivati na odgovornost ljude koje su izabrali, kao što se to dešava po potrebi i na dnevnoj osnovi u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, SAD... Veliki je broj nezaposlenih, penzioneri imaju mizerna primanja i ti ljudi imaju svako pravo ispostavljati zahtjeve ovoj bizarnoj vlasti da im omogući dostojanstven život.
Zašto se onda nešto slično ne dešava, gdje je nestao taj građanski bunt?
Postoje najmanje dva odgovora za nedostatak građanske akcije i bunta. Ja zaista ne želim pozivati ljude na nasilno mijenjanje vlasti, na ulično rušenje, barikade, paljenje automobila i slično. Postoji način da narod izrazi svoje nezadovoljstvo. Imamo situacije u kojima radnici, zamislite, traže da im se isplate plaće koje nisu primili u zadnje četiri godine, imamo štrajkove od Konjuha do Krivaje, štrajkove policije, ali oni nemaju efekta.
Dakle, uz sve ove traume koje smo iznijeli iz rata, nakon kojeg je došao divljački i primitivni kapitalizam, ljudima koji primaju mizerne plaće i penzije ubijena je volja za aktivizmom. Ljudi žive u strahu jer nacionalne i religijske tenzije nisu prestale, kao ni huškačka retorika i onda iako žive bijedno i ucijenjeno, oni možda misle "Jeste grozno i teško, ali može biti i gore". Ljudi se plaše još surovije budućnosti i to je tragedija. U isto to vrijeme mi ne možemo da ne primijetimo da ti ljudi, nezaposleni i penzioneri, ako nisu na samrti, onda jesu polugladni. Uz sve to, evo posljednje informacije govore da će penzije i plaće budžetskih korisnika biti još manje i ako to nije propast, onda ja ne znam koja je to granica propadanja.
Je li takva današnja situacija u državi logičan slijed Dejtonskog sporazuma?
Slažem se s frazom da je Dejton luđačka košulja koja je navučena BiH i on je naravno jedan od uzroka ovakvog današnjeg stanja. Dejton je, međutim, donio i mir, a sve je bolje nego da se ljudi ubijaju. Međutim, postavlja se pitanje, ja sam dakle tako shvatio vaše pitanje, šta nakon toga? Silan je paradoks ustavno-pravno uređenje koje je sačinjeno u tom dokumentu. Dakle, tu je RS koja je unitarna, Federacija sa svojim kantonima pa još i Brčko, što je neodrživo.
Međutim, u prvoj fazi nakon potpisivanja Dejtona zvanično Sarajevo je govorilo "samo Dejton", onda se to promijenilo i sad Dodik i Špirić govore to isto, jer je njima Dejton, dakle, priznanje kvazidržavnosti RS-a, što je ponovo uvod u katastrofu. Dakle, sve je pitanje interpretacije i stoga, ako bi postojala istinska politička volja da se stvari mijenjaju na bolje, onda Dejton ne bi trebao biti problem. No, umjesto toga, svako ga danas tumači kao uvod u disoluciju, čemu svakako pogoduje to što namigivanje Beograda i Zagreba protiv Sarajeva zapravo nikad nije prestalo.
Kakva je onda budućnost BiH?
BiH se neće raspasti, iako postoji takva opasnost u slučaju da se isprovocira neki incident koji bi eskalirao u neki veći sukob. Međutim, ne mislim da će međunarodna zajednica sebi dopustiti još jedan takav apokaliptični scenarij na ovom prostoru. Puno su oni novca uložili ovdje, a izgubili su tu i značajan broj svojih vojnika da bi to dozvolili. Upravo su zbog svoje nekonzistentne politike i morali uložiti milione i milijarde eura ovdje. Dakle, ni UN, ni Evropska unija ni NATO neće dozvoliti takav jedan scenarij ovdje, nego će političkim sredstvima držati BiH takvu kakva je. Mada, ja sam jednom rekao, bolje i užasan kraj, nego užas bez kraja. Moramo biti svjesni da je ovo stanje nepodnošljivo, standard je nizak, perspektiva nikakva... Ovaj užas ne može vječno trajati, ili možda može? E, sad, pod uslovom da je ovo sve tačno, jedino pravo rješenje bilo bi ubrzavanje ili olakšavanje procesa prijema BiH u EU, posebno što BiH zaista jeste složeno strukturirano društvo.
I na kraju, možete li nam reći, s obzirom da svi političari jednoglasno ocjenjuju kako Ustav BiH treba mijenjati, u kojoj mjeri promjene zaista i možemo očekivati?
To vam je isti princip kao kod Dejtonskog sporazuma, samo što su ovdje stvari postavljene obrnuto. Dakle, ako ih danas pitate jesu li za promjenu Ustava, oni će svi reći da jesu. Međutim, ako ih sutra pitate na koji bi način mijenjali Ustav, dobit ćete najmanje tri dijametralno različita odgovora. Jedni bi vraćali nadležnost entitetima i slabili državnu vlast, ovi bi drugi htjeli treći entitet, a treći bi jačali centralnu vlast. Dakle, odgovor je logičan.
