Stari most i Željana Zovko: Priča o pomirenju umotana u orijentalistički diskurs
"Kako da komentarišem skup na kojem se Stari most označava kao 'hrvatsku baštinu', osim kao sramotnu i glupu provokaciju. Most je svjetska kulturna baština iz Bosne i Hercegovine, a nikakva hrvatska baština. Za taj projekat sam uložio mnogo napora kao gradonačenik da pridobijem kao partnere Svjetsku banku i UNESCO, više država donatora kao i Hrvatsku na čelu sa premijerom Račanom koji nam je dao punu podršku", komentarisao je prije održavanja skupa Safet Oručević.
Bosna i Hercegovina kao država ima Komisiju za nacionalne spomenike, koja je dio Dejtonskog mirovnog sporazuma kojeg bi kao jedna od potpisnica bila obavezna doslovno primjenjivati i Republika Hrvatska i njeni zvaničnici. Stari most je činjenično prvo nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, a onda i svjetska kulturna baština.
Promocija Starog mosta kao hrvatskog kulturnog naslijeđa u istom kontekstu sa Dubrovnikom koji se nalazi na teritoriji Republike Hrvatske čini se kao cinična provokacija, pogotovo ako se u obzir uzme umiješanost Republike Hrvatske u rušenje Starog mosta, ne negirajući ulogu Hrvatske u njegovoj obnovi. Ipak, pokajanje ne znači i da su grijesi izbrisani.
Samo izlaganje koje je Zovko imala na skupu se na prvu ruku može učiniti i prihvatljivim jer je naglasak bio na pomirenju i zajedničkoj obnovi mosta, dublja analiza ukazuje na nekoliko izrazito kritici podložnih stavova.
Prije svega samo insistiranje na tome kako su u izgradnji učestvovale tri vjerske i tri etničke zajednice ukazuje na gledanje Bosne i Hercegovine kao isključivo i samo organizma sastavljenog od tri nacije, ignorišući ne samo pripadnike drugih nacija koje žive u BiH nego i druge identitete koji grade bosanskohercegovačko društvo, a koji nisu dio tronacionalne politike koju zastupa Zovko.
Iako je ispravno prepoznala da je "slojevitost i rekonstrukcija dovela je do nalaženja svih povijesnih slojeva koji su pomogli da se dokaže njegova veća univerzalna vrijednost", Zovko je u sljedećem dijelu opet načinila namjernu ili nenamjernu grešku.
"On jeste i on će moći ostati na listi svjetske baštine ukoliko jeste simbol pomirenja. Ukoliko izgubi tu vrijednost on apsolutno nema više nikakav značaj. Njegov značaj, pravi njegov značaj je u toj njegovoj duši, a ona je pomirenje među narodnima i religijama i ustvari pomirenje koje treba poslužiti za sve druge rekonstrukcije u svijetu koji je obilježen ratovima", zaključila je Zovko.
Poruka koja se čini kao humanistička u sebi zapravo nosi obrise orijentalističkog pristupa karakterističnog za 19. i početak 20. stoljeća.
Reći da spomenik kakav je Stari most gubi svaku vrijednost ako nije simbol pomirenja je hrabra i bezobrazna tvrdnja. Da, Stari most može biti simbol pomirenja, ali je potpuno pogrešno reći da on nema nikakav drugi značaj.
Značaj Starog mosta
Stari most ima višestruki značaj u arheološkom, tehnološkom arhitektonskom, kulturuloškom i historijskom smislu. Graditeljsko je djelo mimara Hajrudina, urađenom po planu jednog najvećih graditelja mimara Sinana, što mu samo po sebi daje značaj. Svakako, Stari most je i produkt mješavina različitih kulturnih utjecaja koji su se u 16. stoljeću, ali i kasnije spajali u Mostaru.
Orijentalističko shvatanje se ogleda u tome što se tvrdnjom da most gubi svaki značaj bez pomirenja, kazuje da Osmansko carstvo nije moglo da stvori nešto sa kulturnom i arhitektonskom vrijednosti, nego Stari most dobija značaj tek kada mu Zovko imputira ono što sama tumači kao vrijednost.
Orijentalistički pristup uvijen u humanistički oklop Željane Zovko ipak nije bio najskandalozniji dio briselske predstave.
Pročelnik Konzervatorskog odjela u Splitu pri ministarstvu kulture Republike Hrvatske Radoslav Buzančić rekao je da je u srednjem vijeku ususret Osomanskim osvajanjima Mostar bio dio linije za odbranu Evrope toga vremena, uz Kotor, Herceg Novi, Ilok i Dubrovnik. Također je dodao da je kroz proučavanje otkriveno da se na mjestu Staroga mosta nalazio most i u ranijem vremenu, odnosno drveni, a zatim i viseći most.
Historijski je tačno da je ranije postojao most, ali Buzančić je predstavljajući srednjovjekovni Mostar kao dio linije za odbranu Evrope zapravo nastupio sa tačke romantičarske historiografije koja Evropu tumači samo u njenom kršćanskom, zapravo katoličkom značenju.
Ideja pomirenja i saradnje o kojoj je Zovko govorila jeste pozitivna i pohvalna, ali se pomirenje i saradnja ne postižu izdvajanjem samo jednog segmenta iz monumentalnih spomenika kakav je Stari most, a orijentalističke ideje nažalost su i dalje dio narativa koji dobrim dijelom oblikuje i politiku Evropske unije, pa ne čudi da je i Zovko postala dio takvog narativa.
