"SPKD Prosvjeta, kao Društvo s izuzetno dugom tradicijom, koja seže u osvit dvadesetog vijeka, i koje je preživjelo - uz zabrane rada, oduzimanja imovine i progone članova i aktivista - neke od najtežih perioda u historiji BiH, osjeća potrebu da danas, kada živimo u društvu koje se diči multietničkim karakterom, demokratskim poretkom i vladavinom prava, ukaže na sve veći talas pritisaka i problema u životu svih stanovnika Sarajeva i BiH, a posebno pripadnika srpskog naroda.
Historijski gledano, Sarajevo možda nikada nije bilo pretežno srpski grad, ali su mu u historiji njegovi srpski stanovnici često davali pečat, naročito trgovački, intelektualni i kulturni. Međutim, kao što su podaci popisa pokazali, srpski narod, kao jedan od konstitutivnih naroda u BiH, na području Federacije BiH danas je sveden skoro na nivo statističke greške, s blizu 2,5 posto udjela u stanovništvu.
Istovremeno, na području Kantona Sarajevo, živi svega 13.300 Srba, dok je na području četiri gradske općine taj broj svega 10.422. Poređenja radi, na području samo ove četiri općine, užeg jezgra grada, 1991. godine je prema popisu živjelo 92.560 stanovnika srpske nacionalnosti. Odnos ova dva broja jasno pokazuje demografsku katastrofu koja se dogodila u Sarajevu, a ovaj grad је kroz historiju bio, pored ostalog, centar srpske kulture i istorije na ovome području.
Veoma slikovito svjedoči o tome, naprimjer, zvanični podatak da je pod Austrijskom upravom u Bosni i Hercegovini bilo 40 srpskih časopisa i listova, u odnosu na 20 muslimanskih, 23 hrvatska, 8 njemačkih i 10 ostalih, te neiscrpan popis velikana književnosti, slikarstva, politike, trgovine, zanatstva, a koji su svoje srpstvo utkali u nerazmrsivo klupko bosanskohercegovačke multikuluralnosti. Iste one multikulturalnosti koja je danas postala fraza koja se olako koristi, a koja je sve manje vidljiva i prisutna.
Obraćali smo se u nekoliko navrata čelnim ljudima grada Sarajeva, kako bismo ukazali na nekoliko situacija u našem gradu koje ozbiljno prijete da naruše njegovu sliku multikulturalnog i multietničkog grada bogate tradicije, i zbog koga se jedan dio građana, posebno onih srpske nacionalnosti, ali i veliki broj posjetilaca Sarajeva, osjeća u najmanju ruku nelagodno. Sva naša dobronamjerna upozorenja i insistiranja ostala su bez odgovora i rezultata. Za dobro Grada i njegove tradicije, danas smo prinuđeni istupiti javno i skrenuti pažnju na neke od problema s kojima se susrećemo.
Na prvom mjestu je spomen ploča koja je postavljena na obnovljenoj Vijećnici, zdanju koje je ponos svih građana Sarajeva, a na kojoj stoji "Na ovom su mjestu srpski zločinci u noći 25/26. 08. 1992. zapalili Nacionalnu i univerzitetsku bibilioteku Bosne i Hercegovine. U plamenu je nestalo više od 2 miliona knjiga, časopisa dokumenata. Ne zaboravite, pamtite i opominjite". Nadamo se da nije postojala svjesna namjera u koncepciji ovakvog natpisa da se cijeli jedan konstitutivni narod svede na nivo zločinca, što je utisak koji se neminovno nameće čitanjem. Srbi ovaj grad doživljavaјu kao svoj, i veliki je broj Srba koje njegove ratne rane bole jednako kao i sve ostale građane, ali još više boli formulacija na Vijećnici, koja cijeli jedan narod poistovjećuje sa zločincima. Koliko je puta potrebno ograditi se od zlodjela koja su počinjena od 1992. do 1995. godine da bi se napokon shvatilo da се ovakvi propusti ne smiju događati, ukoliko se želi graditi zajednički život?
Apeliramo da se napravi primjereniji tekst kako svi oni koji su te avgustovske noći sa bolom gledali plamen na Vijećnici ne bi danas sa podjednakim bolom gledali tablu na obnovljenom zdanju, te očekujemo da će i SPKD Prosvjeta biti konsultovana prilikom prilagođavanja teksta na Vijećnici.
S druge strane kada govorimo o spomenima i obilježjima, bolno je to što građani ovog grada koji su mučki stradali od strane zločinaca u redovima Armije BiH, koji su svojim zlodjelima ukaljali uniformu koju su nosili, i koji su nevini ubijeni na lokalitetu Kazani, ni skoro dvadeset i pet godina nakon tog zločina još nisu dobili dostojno spomen-obilježje. Niti na samom lokalitetu na Kazanima, niti bilo gdje u gradu.
Podsjećamo da je prije nekoliko mjeseci neformalna grupa građana u parku At Mejdan postavila privremeno spomen obilježje ovim nedužnim žrtvama, ali ta ploča je već istoga dana razbijena i uništena. Istovremeno, jedan od inspiratora i izvršilaca ovog zločina Mušan Topalović Caco, svega nekoliko stotina metara odatle, na zgradi OŠ "Edhem Mulabdić" ima spomen ploču, među svim ostalim časnim braniocima grada. Pozivamo nadležne da upotrijebe svoj autoritet i ovlasti, kako bi nevine žrtve, ponajviše srpske nacionalnosti (ali i ostali) što skorije dobili spomen obilježje, kako bi se na dostojanstven način obilježilo njihovo stradanje.
Posljednji incident u crkvi Sv. Preobraženja u Novom Sarajevu, kada je izgorio dio skladišnih prostorija ovog sakralnog objekta još jednom otvara pitanje sigurnosti vjerskih objekata u Sarajevu. Apelujemo da vlasti u Sarajevu preduzmu sve što je neophodno kako bi se vjerski objekti zaštitili od ovakvih incidenata, pokrivanjem lokacija video nadzorom, ali i fizičkom prisutnošću policijskih službenika. Činjenica je da svaki ovakav napad, bez obzira na pozadinu, stvara atmosferu nelagode i straha, a to je ono što nam je u Sarajevu, i u cijeloj BiH najmanje potrebno.
Slijedeća stvar koju želimo istaći jeste problem sa obilježavanjem ulice Sime Milutinovića Sarajlije u kojoj se nalazi i sjedište SPKD Prosvjeta. Za razliku od svih ostalih ulica koje su jasno obilježene nazivima ulice, ova kratka, ali značajna ulica, nema takvo obilježje. Nepoznate osobe su u skinule ploče, i one nikada nisu vraćene.
Iako smo u više navrata od predstavnika općine Stari Grad dobijali uvjeravanja da će ovaj nedostatak uskoro biti riješen, još uvijek ništa nije urađeno. Pored navedenog, poznata je činjenica da su na mjestu odakle je 1914. godine izvršen atentat na nadvojvodu Franca Ferdinanda sve do 1992. godine stajale stope, koje su simbolizirale mjesto odakle je Gavrilo Princip tog junskog dana pucao u nadvojvodu. Ne ulazeći u historijske i ideološke rasprave, želimo ukazati da su te stope ne samo bilo kakav odljevak, već umjetnički rad, velikog slikara i umjetnika Voje Dimitrijevića, i da su godinama obilježavale jedan prelomni historijski trenutak, koji, ne pripada samo nama u Bosni i Hercegovini, a posebno ne jednom ili drugom narodu, već trenutak koji pripada cijelom svijetu.
Ovaj konceptualni rad bi bio najbolji način da se bez imalo patetike ili ostrašćenosti obilježi ovo mjesto, i da ono privlači još više pažnje posjetilaca našeg grada, i nadamo se da će biti učinjeno sve što je potrebno da se i ovaj spomenik vrati tamo gdje pripada.
Pored obilježavanja mjesta atentata, moramo naglasiti i neuređenost i zapuštenost kapele u kojoj su sahranjeni pripadnici „Mlade Bosne“, na sarajevskom groblju "Sveti arhanđeli Georgije i Gavrilo". Ova kapela je takođe jedan od značajnih spomenika kulture, koji obilaze posjetioci iz cijelog svijeta, tako da apeliramo da se što prije počne sa sanacijom kako bi se ovaj dragocjeni spomenik sačuvao od propadanja.
Još jedan problem na koji želimo ukazati jeste nestanak bisti koje su se nalazile ispred Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Radi se o bistama Voje Dimitrijevića i Mice Todorović, koje su prije godinu dana nestale i nikada nisu pronađene.
Indikativno je da se radi o velikim bosanskohercegovačkim umjetnicima srpske nacionalnosti, kao i da se lokacija ovih bisti nalazi na veoma prometnom mjestu, u blizini tri ambasade. Ipak, i pored svega, već godinu dana se ne zna da li je pokrenuta istraga, ako jeste šta je pokazala, i dokle se stiglo u istoj, kao ni da li će se išta poduzimati u cilju ponovnog postavljanja ovih spomenika.
Pored navedenih problema, posljednjih nekoliko mjeseci primjetan je svojevrstan medijski linč pojedinih javnih ličnosti. Među njima su prof. Nenad Veličković, koji je od strane pojedinih novinara i urednika portala izložen neviđenom pritisku, gdje se što direktno što indirektno povezuje sa velikosrpskom ideologijom i šovinizmom, samo zbog toga što se prof. Veličković u svom radu usudio ukazati na određene nedosljednosti u korištenju naziva jezika u našoj zemlji, a posebno problematiziranja prava na korištenje bosanskog jezika, te političke pozadine koja stoji iza toga.
Pored ovoga, bile su primjetne i neprimjerene prozivke novinarke i generalnog sekretara udruženja BH novinari Borke Rudić, koja se zbog kritika na progon novinara Turskoj, našla na udaru pojedinaca koji smatraju da su pozvani da brane sistem u Turskoj od bosanskohercegovačkih novinarskih kritika. Navedimo ovdje i primjer novinara i historičara Vuka Bačanovića, koji je zbog javnog iznošenja svojih stavova ostao bez radnog angažmana na, te zbog naknadnih pritisaka odlučio i da napusti Sarajevo.
Ne želimo ulaziti u njegov način pisanja, niti uvijek podržavamo stavove koje iznosi, ali smatramo da iznošenje mišljenja i stavova ne može i ne smije biti povod za pritiske i prijetnje. Ova tri primjera nisu usamljena, ali jesu jasni primjeri da je danas stav i mišljenje koje se razlikuje od većinskog pod prismotrom, i da je izloženo kritikama i napadima.
Iako je srpski jezik i ćirilično pismo jedno od ravnopravnih u Bosni i Hercegovini, danas smo svjedoci da je ono na području Federacije BiH prilično marginalizirano. Nepobitna je činjenica da učenici u školama, oni koji pripadaju srpskom narodu, nemaju uvijek mogućnost izučavanja vlastitog jezika, pisma i kulture, ne u onom obimu koji je garantiran ravnopravnim položajem. Danas na području Kantona Sarajevo učenici koji izučavaju pravoslavnu vjeronauku broje se jednocifrenim brojevima, dok podataka za adekvatno izučavanje srpskog jezika, književnosti i kulture i nema. Ako se ravnopravnošću i multietničkim društvom ponosimo i dičimo, onda je posljednji trenutak da se uradi nešto kako bi ovakva situacija bila ispravljena.
Smatramo da nema vremena za čekanje kako bi se navedeni problemi počeli rješavati, te se zbog toga na ovaj način obraćamo svim nadležnim institucijama i pojedincima, kako bismo zajednički riješili probleme sa kojima se suočavamo. Nadamo se da će ovaj apel biti razmotren, i očekujemo da ćemo u narednih mjesec dana dobiti odgovore o tome šta je učinjeno po ovim pitanjima, a za cjelokupan proces rješavanja ovih, ali i svih drugih pitanja, stojimo na raspolaganju, kako bismo u skladu sa našim obavezama prema srpskom, ali i svim ostalim narodima u Bosni i Hercegovini djelovali u cilju boljeg i kvalitetnijeg života na ovim prostorima", navodi se u pismu SPKD Prosvjeta.
