@Centuri Apsolutno je netačno, da se, kako ti reče:"Crkva bosanska se sa sigurnošću pojavljuje tek u 13. stoljeću na prostoru Bosne.", sam fakt leži u sljedećem: "Prvu vijest o postojanju heretičke crkve u Bosni poslao je 1199. godine zetski knez Vukan, stariji s in srpskog vladara Stefana Nemanje , koji je obavijestio papu Inoćentija III da se ”… u zemlji Bosni razvija hereza ne malih razmjera i to u tolikoj mjeri da je i sam ban Kulin, pošto je sa svojom ženom i svojom sestrom… i sa više svojih srodnika bio za veden, preveo u onu herezu više od deset hiljada kršćana”." Također, s tobom se slažem, da Crkva bosanska nije u prvobitnom postojanju gradila bogomolje, kako slijedi: “U skladu s ovom “naukom” krstjani su provodili svoj život i obrede. Stari zavjet i djela proroka smatrali su djelom Satane, kao i krštenje vodom, zbog čega odbijaju poslanje Sv. Ivana Krstitelja. Ovaj svijet smatraju paklom jer u njemu anđeli pate u smrtnim tijelima. Nakon smrti ljudske duše idu u raj ili se vraćaju natrag u pakao (na Zemlju). Odavde se mogu izbaviti tek kad prime duhovno krštenje koje daju krstjani. Sakrament krštenja, koji bosansko-humski krstjani nazivaju “krštenjem Kristovim”, dijeli se polaganjem ruku i predavanjem knjige evanđelja. Time se opraštaju ljudima grijesi, ali svaki, pa i najmanji grijeh je smrtni grijeh pa je potrebno da svaki onaj koji sagriješi bude ponovo “kršten”. Krstjani su nazivali Rimsku crkvu crkvom idola. Jedina prava Kristova crkva jest “Crkva bosanska”. Krstjani su nasljednici apostola, a njihov biskup je jedini pravi Kristov namjesnik na Zemlji – jedini autentični nasljednik Petrov. Nadalje, odbacuju bogomolje i ostale građevine (crkve) određene za kult – kao “đavolove sinagoge”. Osuđuju kult svetih slika u crkvama, te javno štovanje slika smatraju idolatrijom. Zabranjuju također štovanje svetačkih relikvija i molitava koje Katolička crkva prikazuje za mrtve, te kao jedinu vrijednu i spasonosnu molitvu navode “molitvu Gospodnju”. U svoj sastav “Crkva bosanska” uključivala je “prave krstjane i krstjanice” i “mrsne ljude”. Pravi krstjani i krstjanice bili su redovnici, oni koji su primili krštenje i držali se strogih odredbi sljedbe. Mrsni ljudi su bili obični vjernici, oni koji su prihvaćali njihova učenja kao istinita, ali nisu živjeli po strogim odredbama krstjana, već bi tek pred smrt primili duhovno krstenje.Krstjani su živjeli u samostanima koji su bili zajednicki za redovnike i redovnice. Nisu zavisili od milostinje pobožnih duša, niti su ubirali namete, već su bili okruženi posjedima i imali zajednički imetak. Oblačili su kratki haljetak s dugim rukavima, visokog ovratnika, a nogavice su im tijesno prilijegale uz noge do gležnja.Na čelu reda bio je djed, duhovni prvak bosansko-hercegovačkih krstjana. Djedu su pomagali gosti, starci i strojnici koji su hijerarhijski bili svaki za stepenicu niže od njega. Zajednižki su ih nazivali “poglaviti krstjani” ili “dobri muzje”.Kako nisu gradili crkve, članovi “Crkve bosanske” vršili su svoje obrede u privatnim kućama kojeg člana zajednice. Lokalnu zajednicu nazivali su hiža. “Crkva bosanska” je bila jaka i utjecajna organizacija u Bosni, prihvaćena od naroda i velikaša. Za to postoje dva važnija razloga. Prvi je sto je naučavala na narodnom jeziku (za razliku od katolika koji su se koristili latinskim), te su na taj način čuvali samostalnost Bosne od tuđinaca.” Međutim, od 1233. Godine, Crkva bosanska sve više podliježe uticaju Katoličke crkve, pa otuda i početak gradnje bogomolja, odnosno Crkvi, koje u prvom redu predstavljaju odlike katoličanstva, međutim u drugom redu, u istim se nastavila prakticirati Crkva bosanska, sve do njenog sloma krajem 15. stoljeća: “Godina 1233. je bila vrlo važna jer od tada rimska kurija postavlja strance na položaj bosanskih biskupa, dominikanci uz pomoć inkvizicije počinju progon pripadnika Crkve bosanske po Bosni a Ugarska je od rimskog pape dobila ovlaštenje da štiti katoličke pozicije. Ugarski kraljevi otada nastoje, pod maskom borbe protiv Crkve bosanske, nametnuti vlast u Bosni i Humu. No, bosanski i humski velikaši , kao i bosanski vladari, pružaju vrlo čvrst otpor i brane svoje feudalne posjede i zemlju, a u toj borbi bosanski velikaši dobivaju vrlo jakog duhovnog saveznika u bosanskoj crkvi. To je sinteza različitih društvenih slojeva s potpuno istim ciljem: očuvanjem svojih teritorija i ljudi pred vanjskom opasnošću – pitanje odbrane Bosanske crkve bilo je pitanje odbrane države. Stoga će Crkva bosanska sve do propasti bosanske države biti potpuno pod zaštitom bosanskih feudalnih velikaša, a također i gotovo svih bosanskih vladara.” smatraju paklom jer u njemu anđeli pate u smrtnim tijelima. Nakon smrti ljudske duše idu u raj ili se

Ti si jedno glupo stvorenje koje lične frustracije voli da liječi besmislenim komentarima na klixu... Sažalijevam te, najiskrenije.

@DARK SIDES (Mračna Strana) Mračna strano, ne znam kave veze imam s fašizmom, odnosno kako neki znaju reći "totalitarizmom" i "desnim ekstremizmom"? Edukacija za tebe: O Crkvi bosanskoj: Prvu vijest o postojanju heretičke crkve u Bosni poslao je 1199. godine zetski knez Vukan, stariji s in srpskog vladara Stefana Nemanje , koji je obavijestio papu Inoćentija III da se ”… u zemlji Bosni razvija hereza ne malih razmjera i to u tolikoj mjeri da je i sam ban Kulin, pošto je sa svojom ženom i svojom sestrom… i sa više svojih srodnika bio za veden, preveo u onu herezu više od deset hiljada kršćana”. U tom pismu se još obrazlaže opasnost od heretika i njihovog učenja koje se toliko raširilo u Bosni, da je predstavljalo ozbiljnu opasnost po interese rimske katoličke crkve. Rimski papa Inoćentije III, energični predvodnik borbe protiv heretičkog učenja i osnivač Inkvizicije, odmah reagira pismom svom vazalu, ugarskom kralju Emeriku, tražeći od njega vojnu intervenciju u Bosni – to je početak duge političke suradnje rimske crkve i Ugarskog kraljevs tva, suradnje između križa i mača, i duhovno –političkog potčinjavanja Bosne papskoj hegemoniji. Opasnost od krstaškog rata ban Kulin (1180-1204) je pokušao izbjeći pismom papi u kojem se pravdao nepoznavanjem opasnosti od njihovog učenja i pozivom papi da pošalje svog emisara koji će provjeriti njegove navode. Papin izaslanik Ivan de Casamaris stiže početkom aprila 1203. godine u Bosnu i sa starješinama ”krstjana” je održao sastanak, u prisustvu bana, na Bilinom polju kod Zenice – revizijom je utvrđeno da je učenje bosanskih krstjana u bitnim odrednicama suprotno učenju katoličke crkve i Casamaris je zatražio i dobio potpisanu izjavu bosanskih dualističkih starješina i ban a Kulina o odricanju od heretičkog učenja – to je poznati Akt abjuracije od 8.aprila 1203. godine, potpisan uz svjedoka, dubrovačkog arhiđakona Marina. Pošto je postigao svoj cilj, papski legat je otišao u Ugarsku vodeći sobom Kulinovog sina i dvojicu heretičkih učitelja, Ljubina i Bragetu, koji su pred ugarskim kraljem, kaločkim nadbiskupom i ugarskim velikašima ponovili zakletvu da će se pridržavati datih obaveza. Međutim, Kulinov akt abjuracije nije bio ništa drugo nego diplomatski i taktički potez – tipična manihejska taktika prilagođavanja datoj političkoj situaciji. To je vrijeme kad rimska kurija pod papom Inoćentijem III vodi poznati IV krstaški rat evropskih križa ra uperen, naoko, protiv muslimana u Svetoj zemlji ali, zapravo, sa ciljem uspostavljanja pune dominacije rimske katoličke crkve u svijetu: tad su križarske horde izvršile npr. pokolj Jevreja u Češkoj, srušili Bizantsko carstvo 1204. godine i osnovali Latinsko carstvo, a u Carigradu je ustoličen latinski patrijarh (umjesto pravoslavnog) sa ciljem potčinjavanja pravoslavne crkve rimskoj kuriji . To je, dakle, vrijeme apsolutne nadmoći katoličke crkve i u takvim prilikama bosanski dualisti privremeno prikrivaju svoje učenje i lako otklanjaju opasnost po sebe, ali i po državu. Za dvije decenije rimska kurija ponovo je organizovala krstaški pohod protiv Bosne i njenih heretika, a taj zadatak dobiva nadbiskup u Kaloči kome je bosanska biskupija bila tad potčinjena u pitanjima vjere. Ali, taj pohod nije bio sproveden zbog unutrašnjih problema Ugarske, što je omogućilo daljnje jačanje heretičke crkve u zemlji. Godine 1232. za bosanskog bana dolazi Matej Ninoslav , koji je i poticao iz heretičke porodice i tad heretička crkva postaje dominantna crkva u Bosni, Usori i Soli . Nato rimska kurija oštro reaguje: u Bosnu stiže papski emisar Jakov Pekorari i smjenjuje bosanskog katoličkog biskupa i tad se (1233. godine) za biskupa postavlja energični dominikanac Johanes Vildeshauzen, Nijemac , a bosanska biskupija je izuzeta iz jurisdikcije dubrovačke nadbiskupije i direktno potčinjena Rimu. Činjenica je da se Dubrovčani nisu htjeli miješati u vjerska pitanja u Bosni, strogo vodeći računa o svojim trgovačkim interesima a pitanje crkve su stavljali u drugi plan. Godina 1233. je bila vrlo važna jer od tada rimska kurija postavlja strance na položaj bosanskih biskupa, dominikanci uz pomoć inkvizicije počinju progon pripadnika Crkve bosanske po Bosni a Ugarska je od rimskog pape dobila ovlaštenje da štiti katoličke pozicije. Ugarski kraljevi otada nastoje, pod maskom borbe protiv Crkve bosanske, nametnuti vlast u Bosni i Humu. No, bosanski i humski velikaši , kao i bosanski vladari, pružaju vrlo čvrst otpor i brane svoje feudalne posjede i zemlju, a u toj borbi bosanski velikaši dobivaju vrlo jakog duhovnog saveznika u bosanskoj crkvi. To je sinteza različitih društvenih slojeva s potpuno istim ciljem: očuvanjem svojih teritorija i ljudi pred vanjskom opasnošću – pitanje odbrane Bosanske crkve bilo je pitanje odbrane države. Stoga će Crkva bosanska sve do propasti bosanske države biti potpuno pod zaštitom bosanskih feudalnih velikaša, a također i gotovo svih bosanskih vladara. U vremenu između 1235. i 1237.godine Ugarska je, pod hercegom Kolomanom, izvršila krstaški pohod na Bosnu i pri tom zauzela i područje Humske zemlje. Ali, i pored ratnih pustošenja, taj pohod nije dao efekta; suprotno tome, položaj katoličkih biskupa u Bosni je bio stalno u opasnosti, iako im je ugarska vlast stalno davala sve veće zemljišne posjede u području Slavonije, Usore, Huma i Bosne . Aktivni i pasivni otpor bosanskog stanovništva konačno je prisilio ugarski dvor da sjedište bosanske biskupije izmjesti 1250. godine iz Bosne u Đakovo. Krajem XIII vijeka u Ugarskoj jačaju pretenzije i moć krupnih feudalaca i tad jedan od njih, hrvatski valikaš Pavle Šubić stavlja i Bosnu pod svoju vlast, koju će uskoro prepustiti svom bratu Mladenu I Šubiću. Međutim, 1304. godine ovaj je ubijen u Bosni u jednom sukobu protiv ”krstjana”. Godine 1322. bosanski velikaš Stjepan II Kotromanić podržava Mladena II Šubića i učvršćuje svoju političku vlast nad Bosnom. To je početak sjajnog perioda bosanske države koja se širi ”od Save do mora, od Cetine do Drine”, perioda koji će biti krunisan izuzetnim vojnim i političkim uspjesima Tvrtka I Kotromanića, koji će 1377. godine izdići državu u rang Bosanskog kraljevstva. Ovi i kasniji bosanski vladari, iako su bili vrlo moćni, strogo su paz ili na zaštitu Crkve bosanske jer je ona bila čvrst saveznik i države i bosanske vlastele . S druge strane, od 1291. godine u Bosni djeluje franjevački red koji je potpuno istisnuo dominikance; franjevci vode drugačiju politiku nastojeći pridobiti stanovništvo Bosne uza se i odvojiti ga od Crkve bosanske, otvarajući franjevačke samostane sa njihovim obrazovnim sistemom itd. Tvrtko II Kotromanić je 1436. godine franjevce uzeo pod svoju ličnu zaštitu, čime su oni praktički postali izjednačeni sa Crkvom bosanskom. Posljednja dva bosanska vladara Stjepan Tomaš i Stjepan Tomašević već su bili otvoreni saveznici katoličke crkve i progonitelji Crkve bosanske , u pokušaju dobivanja pomoći od evropskih kršćanskih država za odbranu od nadirućeg i moćnog Osmanskog carstva. Posljednji pomen Crkve bosanske je iz doba Hercega Stjepana Vukčića Kosače , u čijoj službi je bio Gost Radin, više kao diplomata hercegov nego kao starješina Crkve bosanske. Lišena vlastite crkvene organizacije, a ostavši bez svojih moćnih zaštitnika – bosanskog feudalnog plemstva, čija je moć bila slomljena – Crkva bosanska je, nakon propasti Bosanskog kraljevstva i nakon osvojenja Hercegovine, prestala postojati a njeni vjernici su lakše i brže nego pripadnici drugih kršćanskih konfesija prelazili na islam krajem XV i u XVI vijeku.

u buraz..pokvari ti sad ramazanski post sa ovim uvrijedljivim komentarom

kosovar...sad sam prilicno siguran da si neki tinejdzerski siljokuran :) ....evo ti moj savjet...pocnite kopati po kosovu i albaniji "sigurno" ce te pronaci "staru albansku civilizaciju" ahihihihihihihhihiii ili suprostavite dereticu nekog svog "akademika" a ako ga nemate platite nekog strucnjaka iz svijeta... a da jos nesto...prica se da je tacijev otac ili djed bio pravoslavni pop ili je to dereticeva mitomanija :))))))