INTERVJU / Milkica Milojević: Dodik mora politički odgovarati zbog nasilja prema novinarima

Novinarska zajednica je dosta napredovala, uprkos kućama i pojedincima koji smatraju da je komunikacija silom "nešto cool". Još uvijek nismo dostigli solidarnost koja je neophodna za ovu profesiju, ali smo solidarniji nego što smo bili. Sve je manje onih koji se kikoću iza kamera kada se desi takav incident. Sve je više onih koji preblijede i koji bi, kako mi se čini, vrlo rado pokupili svoje mikrofone i diktafone i napustili konferenciju.

Ali, mnogi se boje da, ako to učine, sutra neće imati šta dati djeci za doručak. Novinarstvo nije samo društveni aktivizam, nego i profesija od koje mi živimo. Gdje je tu granica? Do kada će se određene medijske kuće kompromitovati i prostituisati takvim dilovima? Kada će stati iza svojih zaposlenih, kada će odbraniti dignitet profesije? Šta se novinaru može desiti ukoliko već sutra napusti konfreneciju za novinare zato što ga je neko od političara vrijeđao? Kada bi se to meni desilo i kada bih, ne budi primijenjeno, zbog toga dobila otkaz, nisam sigurna da bi moga sina hranila RS. Mislim da ne bi.

Dodik često tvrdi da je takav zato što novinari koje napada ruše ugled RS. Da li je to tačno?

To se ne smije raditi. To je nedopustivo. Sa neistomišljenicima se može polemisati, ali se ne može obračunavati. Otkud predsjedniku pravo da krši Zakon o ravnopravnosti polova, Evropsku konvenciju o građanskim pravima i slobodama, Zakon o zabrani diskriminacije? Otkud mu pravo da narušava ugled institucije RS? Da li je to borba za interese RS? Kada je britanskoj kraljici palo na pamet da uvrijedi krunu?

U BiH je na snazi kopanje po tuđem dvorištu. Tako je lakše. I zato su novinari koji su postavljali nezgodna pitanja, a samo nezgodno pitanje je legitimno novinarsko pitanje, dobijali uvrede umjesto odgovora. Novinari su nakon sjednice Glavnog odbora SNSD-a postavili jedina tri pitanja koja su mogli postaviti Dodiku: Gdje ti je Radojičić, gdje ti je Radišić i šta radi Nada Tešanović? Trebalo je samo još pitati da li su i koliko platili zakup Banskog dvora.

Šta biste Vi uradili da Vam Dodik kaže ono što je rekao Gordani Katani?

Rekla bih mu da je bezobrazan, pozvala bih ga da poštuje zakone i vjerovatno bih ga tužila, bez obzira na to kako bi se ponašala moja medijska kuća ili udruženje. Bivši predsjednik Narodne skupštine RS Igor Radojičić mi je jednom, kada sam mu postavila pitanje, rekao da neće da odgovara zbog lažnih insinuacija. Ja sam bila veoma uvrijeđena. Pitala sam ga šta ja imam s tim i kakve veze te insinuacije imaju sa mnom. Nije mi odgovorio, otišao je sa govornice. Odmah sam poslala mail i tražila da mi se izvini. Ili da navede šta je to Milkica Milojević slagala ili insinuirala.

Da li se izvinio?

Nije. Ali sam dobila opomenu pred otkaz u kući u kojoj sam radila.

Jeste li imali problema sa Dodikom, s obzirom na to da ste nekoliko puta oštro kritikovali njegove postupke?

Ne. Postavila sam mu nekoliko puta nezgodna pitanja, ali nikada me nije vrijeđao. Uvijek je bio u granicama demokratske komunikacije. Ne znam zašto je to tako, ali je tako.

Da li novinari treba da strahuju pred novim Zakonom o javnom redu i miru?

Taj zakon bi mogao biti represivan. Taj zakon je koncipiran tako da može da znači sve. A kontekst zakona najbolje objašnjava izjava ministra unutrašnjih poslova RS, koji je rekao da niko neće nadgledati profile građana RS dok je on ministar. Šta to znači? Da će se profili građana RS nadgledati kad on više ne bude ministar?

Sve više se kao društvo udaljavamo od kontinentalnog prava koje je jasno definisano u svojim odredbama, u kojem se jasno kaže da je to i to zabranjeno "i konju i senatoru". A sve više se približavamo anglosaksonskom pravnom konceptu gdje se sve temelji na presedanima. Neki teoretičari kažu da je takozvano anglosaksonsko pravo tekovina država koje su stvarali ljudi koje danas nazivamo tajkunima.

Kakva je slika medija u BiH? Da li su mediji slobodni?

Većina kuća nije slobodna. Ali to ne znači da su korumpirane. U kolopletu interesa je sve moguće. Dugo godina živimo u zarobljenoj državi, a to znači ovo: ja neću da kršim zakon, nego ću donijeti zakon koji odgovara mojim interesima. Sprega politike i kapitala kontroliše ustanove. I kada je to tako - gdje su tu mediji na ovako malom tržištu? Pritom nemate mogućnost da napravite dnevnik po uzoru na velike dnevnike u New Yorku, Washingtonu ili Chicagu, da prodate milion primjeraka dnevno i da vas ič ne zanima šta će reći neki Mile Radišić.

Među stanovništvom je malo građana koji su istovremeno ozbiljni čitaoci i gledaoci. To su uglavnom površni konzumenti medijskih proizvoda i mi smo ih djelomično takvima i napravili. Tu je izborna moć medija oslabila. Medijske kuće su preduzeća koja se bore na tržištu. Da li će one prodati novine Stanijinim sikama ili će novinaru dati mjesec dana traganja za otkrivanjem neke velike afere - to je već stvar uređivačke politike te kuće. Novinari koji ne odustaju od velikih priča su u veoma teškoj situaciji.

Kojim medijima u BiH vjerujete?

Vjerujem novinarima, ne kućama. Vrlo dobro znamo ko čita Dragana Bursaća, Srđana Puhala, Borisa Dežulovića i Vedranu Rudan, Dragoljuba Žarkovića i Aleksandra Apostolovskog. Ja se zalažem za Bursaća i Puhala. I ljude koji brane takve vrijednosti.

Pripadate staroj školi novinarstva. Studirali ste u nekadašnjoj Jugoslaviji, radili ste u velikim i ozbiljnim medijima. Kakva je sudbina novinarstva danas?

Profesija je na raskrsnici. Moj je utisak da je pojava globalne mreže fenomenalna stvar koja je otvorila nove puteve slobode; to je revolucija jednaka onoj Gutenbergovoj. To je ogromno polje slobode, ali i odgovornosti. Medijska suština se seli na novu platformu. Televizija će se sa releja na Kozari preseliti na server u Norveškoj. Ostaje pitanje koliko ćemo imati znanja da pronađemo, kunderijanski rečeno, društvenu vaser-vagu. Na globalnu mrežu možete trpati sve. Ja padnem sa stolice, vi okačite to na internet, jer vam je to zanimljivo, ali da li je to društveno relevantno? Moraćemo naći način kako ćemo nivelisati taj prostor. Vjerujem da će novinarski potpis biti taj način.

Jesu li javni servisi u BiH javni?

Nisu. BHT nastoji da bude javni servis, ali ih zato marginalizuju političke elite i sve čine da do njih ne dođe novac. Javni servis ne mora da bude šaren. On mora da bude odgovoran. Mora biti medij koji će da "razvali" najmoćnije oglašivače. To mora da bude mjesto na kojem ćemo saznati šta se radi u telekom operaterima koje komercijalni mediji ne smiju da pipnu...

Aleksandar Tijanić je jednom rekao da je novinarstvo tačno pisanje o pogrešnim ljudima. Da li se slažete s tim?

Sa Tijanićem se nisam često slagala i često se jesam slagala s njim. Moguće da je tako. Prije će biti da je novinarstvo tačno pisanje o ljudima o kojima treba pisati. Novinarstvo je razbijanje predrasuda, mitova. Dekonstrukcija. Učenje ljudi da gledaju svojim očima i slušaju svojim ušima.