Garant ga je Bakir kasikom kopao...i to zlatnom...

El Krtica

o cemu ti medzede pricas...da nisi zamijenio portal s nekim cetnickim

pišem o slobodi prije nego nas je počeo oslobađati aljo zlatna kašika ijoš kad bi pojedini znali gdje je šentilj a gdje gevgelija gdje bi nam bio kraj

Veceras samo za KURTA KUKA jedna lepa iz hajdučkog ciklusa srpskih epskih pesama. STARINA NOVAK I KNEZ BOGOSAV Vino piju Novak i Radivoj A kod Bosne, kod vode studene, Kod nekoga kneza Bogosava. A kad su se vina ponapili, Knez Bogosav stade besjediti: "Pobratime, Starina Novače! Kaži pravo, tako bio zdravo! Sa šta, brate, ode u hajduke? Kakva tebe oćera nevolja Vrat lomiti, po gori hoditi, Po hajduci, po lošu zanatu, A pod starost, kad ti nije vrime?" Veli njemu Starina Novače: "Pobratime, kneže Bogosave! Kad me pitaš, pravo da ti kažem: Jes mi bilo za nevolju ljutu: Ako moreš znati i pamtiti, Kad Jerina Smederevo gradi, Pa naredi mene u argatluk, Argatovah tri godine dana, I ja vukoh drvlje i kamenje Sve uz moja kola i volove, I za pune do tri godinice Ja ne stekoh pare ni dinara, Ni zaslužih na noge opanke! I to bih joj, brate, oprostio; Kad sagradi Smedereva grada, Onda stade pa i kule zida, Pozlaćuje vrata i pendžere, Pa nametnu namet na vilaet, Sve na kuću po tri litre zlata, To je, brate, po trista dukata! Ko imade, i predade blago; Ko predade, onaj i ostade; Ja sam bio čovek siromašan, Ne imadoh da predadem blago, Uzeh budak, s čim sam argatov'o, Pa s budakom odoh u hajduke, Pa se niđe zadržat ne mogoh U državi Jerine proklete, Već pobjegoh do studene Drine, Pa se maših Bosne kamenite. A kad dođoh blizu Romanije, Tu sam turske svatove susreo, Oni vode kadunu đevojku; Svi svatovi s mirom prolazili, Zaostao Ture mladoženja Na doratu konju velikome; Ono ne šće da prolazi s mirom, Već poteže trostruku kandžiju, Tri su na njoj lule od tumbaka, Pa udara mene po plećima; Triput sam ga bogom pobratio: "Molim ti se, Ture mladoženja, A tako ti sreće i junaštva, I tako ti sretnoga veselja, Prođi me se, hajde putem s mirom, Vidiš da sam čovek siromašan." Opet Ture da s' okani neće, Već me stade većma udarati; Kad je mene malo zaboljelo, I ja sam se vrlo ražljutio, Pa potegoh budak sa ramena, Te udarih Ture na doratu; Kako sam ga lako udario, Umah sam ga s konja oborio, I k njemu sam onda priletio, Udarih ga još dva i tri puta, Dok sam njega s dušom rastavio; Vatih mu se rukom u džepove, Kod njeg' nađoh do tri kese blaga, Pa ih pustih sebi u njedarca; Otpasah mu sablju od pojasa, Njem' otpasah, a sebi pripasah; Ostavih mu budak više glave, Da čim će ga zakopati Turci, Pa posjedoh njegova dorata, Odoh pravo gori Romaniji; To gledaju svi turski svatovi, Ne šćedoše mene ni ćerati, Ja ne šćeše, jali ne smjedoše. Evo ima četr'est godina, Romaniju goru obiknuo Bolje, brate, nego moje dvore, Jer ja čuvam druma kroz planinu, Dočekujem Sarajlije mlade, Te otimam i srebro i zlato I lijepu čohu i kadifu, Odijevam i sebe i društvo, A kadar sam stići i uteći I na strašnu mjestu postajati; Ne bojim se nikoga do boga!