U Goražde je Hasibe stigla u posjetu rodbini, porodici Remzije efendije Pitića, muftije goraždanskog te na Drini ostala nekoliko dana, a potom krenula na svoje uobičajno putovanje, gdje sigurno neće izostaviti Blagaj i njegovu tekiju gdje je doživjela jedan od sudbonosnih trenutaka u životu.
Hasibe je zapravo pune tri godine pripremala svoju knjigu "Ziba". Njen književni prvijenac je izašao iz štampe u Turskoj, a vjeruje da će doživjeti i bosansko izdanje. Bar bi trebalo jer i Hasibe je vezana za Bosnu čvrstim sponama koje su sve izraženije iz godine u godinu. Tragajući za vlastitim identitetom, Hasibe Geyik je upoznala i zavoljela svoju drugu domovinu a danas je, kaže, "ni tamo ni ovamo".
U potrazi za identitetom
Priča počinje u prvoj polovini prošlog stoljeća u vrijeme masovnog egzodusa Bošnjaka. Zibina majka ima svega šest mjeseci kad njen otac Alija Žarko odluči da napuste rodni kraj Kruševljane kod Nevesinja, kuću i imanje i krenu za Tursku. Bilo je to teško vrijeme, straha za život, podjela i neizvjesnosti. Iako su napustili domovinu, i uprkos asimilacijskom tretmanu Zibini majka i djed, poput većine onih koji su izbjegli iz Bosne u tom periodu, nisu odustali od svojih korijena.
Ziba, kako joj je otac dao ime po njenoj neni, odrasla je u selu kod Izmira u kojem se govori bosanski jezik. Cijelo selo priča bosanski. Hasibe je turski pričala samo dok bi išla u školu i danas ga više koristi jer joj suprug govori samo turski jezik. No njeno djetinjstvo u Turskoj pamti i kao vrijeme u kojem su joj promjejnili ime. Iz ko zna kojih razloga nije mogla da se zove Ziba pa su je nazvali Hasibe.
O svom životu i potrazi za identitetom, koji oslikava sudbinu većine Bošnjaka u Turskoj, piše u svojoj knjizi. U autobiografskom djelu, Ziba između ostalog prenosi dijelove dijaloga prepunog topline u krugu porodice gdje se prema kćeri Zibi obraćaju na bosanskom jeziku, ali i Zibinu ljutnju prema lokalnom birokrati koji joj je oteo djetinjstvo promjenom imena u Hasibe. Time su izbrisani svi nadimci kojima ju je obasipao njen otac.
I to ime koje nije smjela zvanično nositi u Turskoj znači lijepa, i označava zlatnu baju koja samo u ruži može živjeti. U imenu Ziba sadržana je sva očeva ljubav, ali je nakon njegove smrti Hasibe doživjela emotivnu blokadu, nije plakala deset godina, uzaludan je bio trud ljekara. Nakon prvog dolaska u Bosnu i rodni kraj majke i djeda Alije Žarka sve se promijenilo.
Moć blagajske tekije
"Nisam došla sebi tri dana nakon prvog obilaska kuće u kojoj je rođena moja majka. Pitala sam se zašto su otišli", kaže Ziba.
Čudo se desilo prilikom obilaska tekije na Buni. Pred potocima suza koje je lila svi prisutni koji su znali za Zibin problem ostali su bez teksta.
"Dolazim u Sarajevo a ove godine u Goražde kod Remzije Pitića koji je moj rođak, i Hajrije, da ih vidim. Moja majka je jednom prije dolazila u Bosnu i vidjela je to sve, a ja nisam. Remzija Pitić je bio u Turskoj kad je bio rat i poslije smo mi došli ovdje da ga vidimo, tako je to počelo. Mi smo dobra familija i sad dolazimo ovdje kod njega", ispričala je.
Ziba ima dvije domovine, ali ističe da joj duša hoće mirise ove zemlje. Nije to slučaj samo sa Turcima bosanskih korijena već i sa Turcima općenito nakon prvog doživljaja Bosne.
"Ja sam Turkinja, ali volim i što sam Bosanka. Mnogo je Turaka bosanskih korjena, u Turskoj ima oko pet miliona Bošnjaka, više nego u Bosni. Od kad sam prvi put došla ovdje ja stalno želim da budem ovdje. Teško je što nekad mislim da nisam ni tamo ni ovdje. Želim biti i tamo i ovdje, duša hoće ovo ovdje, šta je, ja ne znam ali znam da nije pogrešno. Imate i Turke koji dolaze ovdje i koji bi opet da se vrate. Ovdje ima nešto što nas vuče ovamo", kaže Hasibe.
