Stjepan Perković: Umjetnik sam, slikar koji živi od svog rada, nisam ni patnik ni heroj
Stjepan Perković rođen je u Vitezu u Bosni i Hercegovini 1974. godine, a trenutno živi u Zagrebu. Iako stalno ističe da je on umjetnik, slikar i da je najmanje bitan način na koji slika ili to što boluje od cerebralne paralize, njegovo slikanje ne može, a da ne privuče pažnju i da ne bude motivacija za ljude oko njega. Ne samo zato što može slikati nogama, a većina ljudi ne, već zbog toga što sam sebe doživljava kao osobu jednaku drugima i ne dopušta da ga bilo kakva ograničenja ometu u njegovim ciljevima. A svi imamo ograničenja, u ovom ili onom smislu.
"Tjelesno stanje i izgled nemaju nikakve veze s onim što radim. Slikar sam čija se djela gledaju po njihovom umjetničkom izražaju, ne po nekom izoliranom pogledu na to kako je slika nastala, nogom ili nečim drugim. Na međunarodnim likovnim takmičenjima i izložbama nikoga ne zanima kako sam ja to naslikao, zanima ih slika", istakao je Stjepan za Klix.ba dodajući kako je naše društvo uređeno tako da invaliditet nameće kao težinu, nemoć i životnu borbu, ali da mu je baš to inspiracija da bude drugačiji od onog kakvim ga se smatra. Dakle, on ističe da je umjetnik u prvom planu i da je način njegovog slikanja sasvim sporedna, tehnička stvar.
Iako možda vlada mišljenje da je jako malo umjetnika koji slikaju na specifičan način zbog određenih tjelesnih poteškoća, Udruga slikara koji slikaju ustima i/ili nogama sa sjedištem u Lihtenštajnu okuplja više od 800 takvih umjetnika u svijetu. Zanimljivo je da je Udruga, čiji član je i Perković, osnovana s ciljem da se umjetnici lakše izraze kroz svoju umjetnost, a ne samo kroz način na koji to rade.
"Ja nisam ni patnik ni heroj. Umjetnik sam, slikar koji živi od onoga što naslika. To sam ja", objasnio je Perković.
Cilj mu je ispravljati predrasude kod djece
Osnovnu školu započeo je u Vitezu, a dovršio u Zagrebu u Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava, a na pitanje kako je počeo slikati nogama, kaže da je vještinu korištenja noge za pisanje i slikanje razvio kao dijete kroz igru.
Perković posebno uživa raditi s djecom. Smatra kako odrasli ljudi već imaju formirane predrasude i da ih on nema namjeru ispravljati, ali djeca tek kreiraju svoj način mišljenja i može im se predstaviti svojim načinom slikanja i da ga prihvate kao jednakog.
Upravo to je, kako kaže, poenta i smisao njegovog djelovanja i ono najbolje što od sebe može dati.
"Dok slikam djeca to posmatraju. Više ne razmišljaju o meni koji sam u kolicima i drugačiji u svemu, nego ih zanima što ću sljedeće učiniti. Mnogi onda žele i sami probati slikati nogom, to im je kao neka nova igra. Tako se kod njih ruše predrasude koje se u tom periodu počinju stvarati", kazao je Perković dodajući kako dobija pozitivne reakcije od ovih malih ljudi, a naveo je i anegdotu s jedne od radionica na kojoj je jedan dječak rekao drugome: "U početku ga (Stjepana Perkovića, op.a.) nisam ništa razumio, a sada razumijem sve".
"Skup je sport biti invalid"
Stjepan je, pored svojih prava, koja su umnogome uskraćena osobama s invaliditetom, svjestan i svojih obaveza koje ima kao pripadnik društva. U tom smislu, on smatra kako je slikanje njegov put djelovanja u društvu, te da je način njegovog slikanja jako bitan jer njime može razbijati predrasude i pružiti motivaciju ljudima u njihovim životima.
Kada govori o problemima s kojima se susreću osobe s invaliditetom, Perković kaže da su to sve teža ostvarenja zakonskih prava i njihovo smanjenje.
"U društvu se ne stvaraju realne mogućnosti niti uvjeti za osobe s invaliditetom za zaposlenje ili samozaposlenje prema mogućnostima svake osobe. Kada se ne ulaže u stabilnu konstrukciju društva ono se raspada i treba onda znati plivati i održati se na površini. Skup je sport biti invalid. Ukoliko bi se u društvu stvorili olakšani uvjeti zaposlenja invalida, zapravo onih kategorija koji mogu neku vještinu razviti za nekakvu vrstu posla, državi bi to bilo finansijsko olakšanje, a životna jednakost osoba s invaliditetom postala bi neupitna", objasnio je Perković.
On se, uprkos cerebralnoj paralizi, uspio izraziti kao umjetnik. 1998. godine izdao je i zbirku poezije "Otisci dubine" koju je ilustrovao, kao i još sedam knjiga drugih autora.
Rado će opet izlagati u rodnom Vitezu
U Vitez dođe kada ima vremena, njegovi roditelji žive tu i tu je sve i počelo, tu je postavio prve izložbe i Vitežani su prvi koji su prihvatili njegove slike i njega kao slikara.
"Rado ću jednog dana izlagati u Vitezu za Vitežane, u Splitu, za Splićane. Nisam bacio sidro nigdje zauvijek niti sam iz ijednog od ovih gradova otišao zauvijek. Svi su dio mene. To mi omogućuje moje slikanje", kazao je Perković koji je u Splitu diplomirao slikarstvo na Slobodnoj umjetničkoj akademiji u klasi profesora Donalda Halla 2007. godine.
Povodom Prve posthumne retrospektivne izložbe Mersada Berbera koja je otvorena 6. jula u sarajevskoj Vijećnici, pitali smo Stjepana koliko cijeni ovog najpoznatijeg bh. slikara.
"Naravno da cijenim Mersada Berbera. Svi slikari imaju podsvjesno nekakav utjecaj, tj. putem posmatranja slika se povežemo u unutrašnjoj sferi doživljaja. Apsorbiranje slika poput Berberovih čini mi zadovoljstvo, jer je svijet slikarstva beskrajan i svaki posmatrač može postati dio njega, za sve ima mjesta napretek", naglasio je ovaj umjetnik.
Stjepan je ove godine izlagao i na sajmu umjetnosti Art Expo u New Yorku gdje je demonstrirao svoj način slikanja. Na sajam je pozvan zbog jedne od svojih slika koja je dobila nagradu na online međunarodnom likovnom takmičenju.
"Na tom sajmu sam najviše uživao u činjenici što nikog nije bilo briga kako i čime sam naslikao sliku, zanimala ih je sama slika. Tamo sam bio umjetnik, slikar", rekao je Perković za kraj.
Nizozemac pod istragom EBU-a, navodno udario člana izraelske delegacije na Eurosongu
