Sedma godišnjica smrti
65

Šetka o Admiralu Mahiću: Bio je istinski bosanskohercegovački vitez pjesništva

G. Š.
Admiral Mahić (Foto: Facebook)
Admiral Mahić (Foto: Facebook)
U povodu sedme godišnjice smrti bosanskohercegovačkog pjesnika Admirala Mahića govoreći o njegovom liku i djelu, bh. književnik Krunoslav Šetka je kazao da se radi istinskom vitezu bh. pjesništva koji ne smije biti zaboravljen u javnom prostoru.

"Prije sedam godina napustio nas je vitez pjesništva na bijelom konju od sarajevske magle i dvosjeklim mačem u ruci od papira na kojemu su bili ispisani stihovi njegove životne poezije", kaže Šetka za Klix.ba sjećajući se pjesnika koji je, po njegovim riječima ostavio poseban pečat na kulturnoj sceni naše zemlje.

Podsjeća da je, bio odan nesretnim ljubavima, baš poput srednjovjekovnog romantičnog viteza koji se uvijek zaljubljuje u ženu koju ne smije voljeti, pa onda ratuje protiv cijelog svijeta samo kako bi nekako prebolio tu neuzvraćenu ljubav, nadajući se potajno kako će u tom svijetu protiv koga ratuje ipak pronaći ljubav.

"Jedna od takvih njegovih muza bila je i Barbara. Često je govorio o njoj i do konca života se nadao da će mu jednom prestati biti zabranjena ljubav i postati dostupna ljubav. S tom je romantičnom nadom i napustio ovaj svijet", kaže Šetka.

Sjeća se kako su putovali zajedno na pjesničku večer u Grazu kad je od svih zanimljivih stvari koje su se tada događale u svijetu cijelo vrijeme tog putovanja morao slušati samo o Barbari.

"Barbara je bila sinonim za svijet koga nije bilo briga za njega, za njegove osjećaje, njegove potrebe, njegova pjesnička nadahnuća, njegove visoko – umjetničke domete koje su gušili neplaćeni računi u njegovom stanu u Grbavičkoj ulici, za koju bi rado volio da je u Grazu i volio bi kad bi nosila naziv 'Ulica Admiralove Barbare'. Volio bi da je svijet bio drukčiji i da su ljudi bili drukčiji, da su bili sretniji, kao što je i on uvijek djelovao, pa makar u suzama i pijanstvu, ljudima nosio osmijeh na licu, iako mu često nije bilo do smijeha, ali bio je sretan zato što je u sebi nosio ljubav koju je mogao s nekim podijeliti", ističe naš sagovornik.

Objasnio je kako u pjesmi "Dijalozi s Barbarom", njegov životni monolog postaje svestrani dijalog, prvo sa svojom zabranjenom ljubavi pa onda i sa svim čitateljima koji ikad budu čitali ovu pjesmu.

"Pjesma je to o povijesti ljudskog roda u potrazi za srodnom i bliskom dušom", kaže pjesnik izdvajajući stihove.

Barbara, gdje si!?

Debeli bumbaru – prevodim tvoje pjesme…

Barbara, čuješ li svaki moj osjet?

Vriješ od osjeta. A jasno mi je i da tražiš ženu koja je sva tvoja i samo tvoja. ...

Uživaj bumbaru u gradu ali čuvaj se ženske ruke i alkohola a cigare prepusti kolegama, ljubim te. ...

Stara, ja kad umrem, najbolje ću pisati… ...

Barbara, gdje si!?

Debeli bumbaru, upravo sam izašla iz banke – odaslala sam ti lovu za putovanje, i za tvoje neplaćene račune…

Barbara, čim počnem raditi kao Varilac, koji će zavariti SVIJET, vratit ću ti lovu…

Govoreći o tim stihovima, Šetka naglašava, kako i tu kod Mahića na kraju poentira ljubav.

"Ne ona ljubav o kojoj je Admiral maštao. Ova ljubav, pobjednička ljubav, natkriljuje tu njegovu srednjovjekovnu vitešku romantičarsku ljubav, jer ova ljubav vidi čovjeka u potrebi i pomaže mu – šalje mu novce za putovanje i novce za neplaćene račune", kaže Šetka za Klix.ba.

Romantičarska viteška ljubav je kako ističe, često slijepa i ne vidi, a ova ljubav, koju možemo nazvati pravom ljubavi, dobro vidi i zna što joj je činiti kako bi ljubav uistinu zaslužila zvati se onim zbog čega postoji ovaj svijet.

"Pjesnik nam je ostavio u ostavštinu stihove po kojima ćemo moći prepoznati što je prava ljubav: vidjeti čovjeka u potrebi i pomoći mu. Vidjeti velikog pjesnika, čitati njegove pjesme, uživati u vrhunskoj poeziji, biti mu zahvalni za sve što je učinio za bosansko – hercegovačku poeziju i sjetiti ga se barem jednom godišnje – najmanje je što možemo učiniti za ovog istinskog viteza naše poezije", zaključio je Šetka.

Admiral Mahić je rođen 19. januara 1948. godine u Banjoj Luci, a živio je kao slobodni umjetnik u Sarajevu, gdje je preminuo je 19. septembra 2015. godine.

Pored poezije objavljivao je i prozu, zabilješke s putovanja, drame, te niz dramskih tekstova za djecu emitiranih na Radio Sarajevu i bio je jedan od osnivača PEN Centra BiH.