Intervju / Selma Alispahić dio je glumačke ekipe serije "Jack Ryan": Nisam bila svjesna da je planetarni hit

Poznata je kao umjetnica koja pažljivo bira projekte u kojima će učestvovati te kvalitet uvijek stavlja na prvo mjesto. U spomenutoj seriji glumi Natalyju Popov. Na pitanje šta je privuklo da prihvati ulogu baš u ovoj seriji, odgovorila je:

"Kada sam dobila poziv od Anile Gajević iz casting agencije Zona, nisam bila svjesna da se radi o planetarnom hitu. Kada dobijete priliku za tako nešto, naravno da vas zanima da budete dio jedne velike produkcije. Konkurencija je velika i uopće nije lako dobiti bilo kakvu šansu te vrste. Prvo sam morala proći zeleno svjetlo kod casting direktorice u Londonu, zatim kod producenata, a na kraju su me morali izabrati i šefovi Paramount studija. To je veliko priznanje kada prođete tako rigorozan proces audicija i dobijete ulogu koja se pojavljuje u tri epozode od mogućih osam. Ljudi i kada statiraju u ovako velikim produkcijama to s ponosom stave u svoj CV svjesni da je to svjetska konkurencija. I ja sam, naravno, bila oduševljena kada sam dobila ulogu. Znači da je samo moj kvalitet presudio i to je lijepo priznanje."

Pored Alispahić, glumačku ekipu čine i Feđa Štukan, Aleksandar Seksan, John Krasinski, Wendell Pierce, Michael Kelly i drugi. Seriju možete pogledati na streaming servisu Amazon Prime Video. Snimanje se odvijalo u sjeni pandemije koronavirusa, a naša glumica je u tri navrata išla u Budimpeštu tokom proljeća i ljeta 2021. godine.

"Kontrole su bile rigorozne, testirali su nas bukvalno svaki dan prije snimanja na koronavirus, jer to je baš svjetska produkcija i niko ne smije gubiti vrijeme i dane. Kada sam vidjela kako se radi rekla sam sebi da u životu i tako nešto treba vidjeti i doživjeti. Prelijepo iskustvo rada sa vrhunskim svjetskim profesionalcima. Imala sam scene sa velikim zvijezdama kao što su Michael Kelly ('House of Cards'), Wendell Pierce ('Suits'), James Cosmo ('Braveheart') i veličanstvenom njemačkom glumicom Ninom Hoss. I po ko zna koji put se uvjerila da su oni koji su veliki uvijek po pravilu dobri ljudi, oslobođeni sujete, vrhunski profesionalci i sjajni partneri u poslu. Oduševili su me poštovanjem koje su iskazali prema meni pa i na kraju snimanja kada sam završila svoj posljednji kadar, okupili su se oko mene i aplaudirali. Bila sam pošaćena i dirnuta", ispričala je.

Svi smo svjesni činjenice da je stanje u bh. kinematografiji, nažalost, još uvijek loše te da su zemlje regiona ispred nas kada je riječ o ovom sedmoj umjetnosti. Potencijal naše kinematografije je u apsolutno neiskorišten.

"Nisam previše pozvana da pričam o bh. kinematografiji, jer ja u njoj uglavnom ne učestvujem. Većinu svojih filmova snimila sam van BiH, što dovoljno govori, više o kinematografiji nego o meni. Ipak, to me ne sprečava da podržavam bh. kinematografiju kako god i gdje god mogu. Lijepo bi bilo da i ta kinematografija nekad podrži i mene kao glumicu koja ovdje živi i radi, ostvaruje značajne uloge i biva prepoznata za svoj rad van granica naše zemlje. Napredovat ćemo kad se oslobodimo kompleksa i počnemo cijeniti sebe, u svakom pogledu, a pogotovo onda kad se oslobodimo ,kako veliki pisac Dževad Karahasan kaže 'jaranske estetike'. To se odnosi ne samo na umjetnost, nego i na društvo u cjelini", navela je.

Publika je naročito prepoznaje po ulogama u brojnim predstavama, među kojima su "Ay, Carmela", "Hasanaginica", "Prst", "Brašno u venama", "Karolina Nojber", "Svu moju ljubav", "Majstor i Margarita"... Opisala je kako izgleda rad u pozorištu i na filmu te ih uporedila.

"Kao glumica nemam preference zato što me svaki medij podjednako izaziva i uzbuđuje. Teatar volim jer je teži i u teatru se vidi pravi kvalitet ili nekvalitet glumca, tu se ništa ne da sakriti. Film je izazovan zbog koncentracije i fokusa koji zahtijeva, ali u filmu i naturščici znaju biti odlični, a plus kadar možete ponoviti više puta dok od glumca ne dobijete to što želite. Tako da teatar jeste iznad svega jer je područje gdje se glumca najbolje oblikuje i razvija. Ipak, na sve treba gledati kao na priliku da glumac raste i unapređuje svoju umjetnost", kazala je.

U septembru je proglašena najboljom glumicom na festivalu Teatar na raskršću u Nišu za ulogu u predstavi "Rechnitz - Anđeo uništenja" rediteljice Sabine Mitterecker. Alispahić je pripala uloga grofice Margit von Batthyan. U predstavi glume i: Jelena Kordić Kuret, Dženana Džanić, Sead Pandur i Dražen Pavlović.

Radnja drame "Rechnitz - Anđeo uništenja" bavi se događajem koji se desio u noći između 24. i 25. marta 1945. godine, kada je grofica Margit von Batthyany, priredila u svom zamku Rechnitz u Burgenlandu gozbu za komšije, velikodostojnike lokalne Nacionalsocijalističke partije, SS oficire.

Vrhunac te noći pijanstva i razvrata bio je masakr nad 180 Jevreja na prinudnom radu. Svi su pobijeni te noći, osim dvojice koji su bili zaduženi za kopanje grobnice. Oni su ubijeni sutradan. U Austriji se o ovom događaju nije govorilo desetljećima. Tragovi zločina su uklonjeni, a masovne grobnice nikada nisu pronađene. Predstava je izvođena i u Memorijalnom centru Srebrenica. Alispahić smo pitali smatra li da je za umjetnika imperativ da na sve moguće načine širi istinu o zločinima koji su se događali.

"Nagrada u Nišu mi je posebno draga zato što sam je dobila u nevjerovatno jakoj internacionalnoj konkurenciji, a pogotovo što sam je dobila za ulogu i predstavu koja tretira vrlo bolnu temu sjećanja, istine i našeg odnosa prema tome. Mislim da je širenje istine o zločinu individualna odluka, lično mislim da je to imperativ, ali ne osuđujem ni umjetnike koji misle drugačije, mada takve vrlo rijetko gledam. Glumačka umjetnost jeste perfektan način da se pričaju priče o svijetu u kojem živimo sa ciljem da se taj svijet oplemeni, da se publika potakne na razmišljanje, ne volim da gledam bilo šta što me kao čovjeka intelektualno i emotivno ne angažuje. Često kažem, ne smijemo nikada zaboraviti da se sjećamo, zbog sebe, zvog onih koji su dali svoje živote da bismo mi danas živjeli i najvažnije zbog mladih ljudi kojima moramo ostaviti neki bolji svijet. Nemamo pravo na komfor nesjećanja jer svako sjećanje je nova mogućnost da se bolni događaji iz prošlosti nikada više ne ponove", izjavila je.

Predstava "Ay, Carmela" je u maju postala dio stalne postavke Otvorenog depoa Historijskog muzeja BiH. Ovo je bio prvi put da je u našoj državi predstava postala dio muzejske izložbe. Definitivno je bila jedna od najposjećenijih u 2022. godini. Glumica je više puta držala predavanja o "Ay, Carmeli" te je imala priliku upoznati i učenike osnovnih škola s ovom kultnom predstavom.

"Često čujem rečenicu da tek onda kad čovjek nešto izgubi shvati šta je zapravo imao. Tako je i sa predstavom 'Ay, Carmela'. Mislim da publika itekako osjeća šta je izgubljeno iznenadnim odlaskom jednog od najvećih glumaca kojeg smo imali - Dragana Jovičića. Za mene nijednog trenutka nije postojala opcija da to nastavim igrati s nekim drugim te je stalna izložbena postavka u Historijskom muzeju bila najbolji mogući način da Dragan i predstava nastave da žive. Najviše zbog mladih ljudi koji nisu imali priliku da je pogledaju, sada u muzeju mogu vidjeti snimak predstave, a i zbog ideje antifašizma o kojoj ne smijemo prestati govoriti sve dok dišemo. 'Ay, Carmela' je jedinstven primjer kako umjetnost može i treba biti angažovana. To je važna poruka koju ponesu sa sobom posjetioci izložbe. Godinama je 'Ay, Carmela' obrazovala mlade ljude u estetskom i etičkom smislu i to kroz ovu izložbu nastavlja i danas. Svijet je ljepši i podnošljiviji sa 'Ay, Carmelom'", objasnila je.

Priča o "Ay, Carmeli" uskoro će postati dokumentarni film. Glumica na njemu vrijedno radi već neko vrijeme. Kazala je kako je veoma teško sve u dokumentarac zato što je život ove predstave bio jedinstven i prebogat. Planira izdvojiti najbitnije dijelove, a cilj je pokazati koliko je predstava značila ljudima.

"Zahvaljujući Safetu Plakalu, jednom od osnivača i direktora SARTR-a, imamo vrlo lijepu arhivu. Napravili smo intervjue sa onima koji su gledali predstavu godinama, zatim sa kreativnim timom i sa ljudima koji su nas pozivali na gostovanja. Zavirit ćemo i iza scene, ali i u srca ljudi koji su nas voljeli i pratili 21 godinu, dok smo živjeli. Nismo dobili ni marku na konkursu Fondacije za kinematografiju, ali film će biti završen na najbolji mogući način, 'Ay, Carmela' zaslužuje da bude zabilježena kao teatarski fenomen, kao ljubav i nada za mnogobrojnu publiku koja je to znala cijeniti", navela je.

Sarajevski ratni teatar (SARTR), u kojem ona radi, u martu je obilježio 30 godina rada. Tog 17. maja 1992. osnovan je na inicijativu Safeta Plakala, Dubravka Bibanovića, Gradimira Gojera i Đorđa Mačkića. Postavlja se pitanje koliko bi njegovi osnivači bili ponosni na ono što je SARTR danas.

"Sljedeće godine bit će 25 godina kako sam u SARTR-u, tako da mogu slobodno reći da sam tom teatru posvetila većinu svog radnog vijeka. SARTR je za mene najznačajniji teatar u ovoj zemlji jer je nastao u ratu i pokazao kako umjetnost može ustati protiv fašizma i time je ratna tekovina od posebnog značaja. Ne znam šta bi osnivači SARTR-a rekli danas. Ne vjerujem da biti bili sretni da vide kako se politika na najbezočniji način miješa u umjetnost. SARTR je preživo agresiju u ratu, sigurna sam da će preživjeti i agresiju u miru", smatra.

Njena knjiga "Korak po korak do velike tišine - Sylvia Plath: pisanje kao pokušaj reintegracije ljudske i stvaralačke ličnosti" objavljena je 2019. goodine. Trenutno piše drugu, koja je bazirana na njenom doktoratu.

"Moja druga knjiga je nastala kao logičan slijed nakon moje knjige o velikoj američkoj pjesnikinji Sylviji Plath. U ovoj se bavim velikim britanskim pjesnikom Tedom Hughesom, koji je bio Silvijin suprug i jedan od najvećih pjesnika 20. vijeka. I jedno i drugo pisali su čudesnu, bolnu, opasnu, duboku i uznemirujuću poeziju, onu koja nas poslije čitanja ostavlja zapitanima. Nadam se da će i moja knjiga ostaviti ljude zapitanim i podstaknuti na čitanje poezije", kazala je.

Alispahić je također dio tima Digi.ba, udruženja koje se bavi digitalizacijom bh. kulturnog i historijskog naslijeđa. Između ostalog, sa Selmom Rizvić radi na virtual reality projektima.

"Sve ono što je otkrivanje, širenje vidika i napredovanje mene zanima. Ovo je područje u kojem pravimo zaista pionirske korake i to je vrlo uzbudljivo. Dodatnu dimenziju svemu tome daje činjenica da se radi o digitalizaciji kulturnog naslijeđa i približavanju istog mladim generacijama koji već uveliko žive u tim svjetovima. Mogućnosti su nepregledne, a još više me usrećuje činjenica da sam kao glumica kroz virtuelne priče svojim radom ostavila trag u muzejima širom regije i Evrope. Na kraju, svi za sebe biramo kakve tragove ostavljamo. Ja sam za sada ponosna na sve svoje korake i tragove iza njih", zaključila je Alispahić.