Muzej ratnog djetinjstva kao svjetionik dječijih snova i hrabrosti u ratnom vihoru zla
Kada smo ušli u prostorije muzeja, pažnju nam je privukla crvena ljuljačka. Ona je djevojčici Naidi predstavljala najsigurnije skrovište tokom opsade Sarajeva, a napravio ju je njen djed Ismet koji je umro malo prije početka rata. S obzirom na to da je bila u memli podrumu u kojem je uvijek bilo puno ljudi, Naidina majka je na ljuljačku stavila malo zvono kako bi po zvuku znala da li se njena kćerka ljulja ili ne. Čuvala ju je sve vrijeme nakon završetka rata i odlučila pokloniti Muzeju ratnog djetinjstva da tako njeguje uspomenu na djeda kojeg nije dovoljno upoznala, ali i da je podsjeća na sigurnost koju je predstavljala njenoj majci. Naidi, koja je sada odrasla žena, ljuljačka je bila razonoda i bijeg od stvarnosti.
U kolekciji Muzeja ratnog djetinjstva nalazi se 4.000 predmeta
Ova ljuljačka je jedan od 4.000 predmeta koji se nalaze u muzejskoj kolekciji i svaki od njih ima svoju priču koja je podjednako važna i interesantna, kako za ljude koji su njihovi vlasnici i članove njihovih porodica, tako i za osoblje muzeja i njegove posjetioce.
Izvršna direktorica Muzeja ratnog djetinjstva Amina Krvavac ispričala je kako muzej nije baziran samo na ratnim iskustvima djece iz Sarajeva, već iz cijele BiH pa i šire. Tako je dodala da su nedavno započeli istraživački rad u Libanu, gdje prikupljaju predmete i dokumentuju iskustva sirijske djece koja su trenutno u izbjegličkim kampovima.
Istakla je da je jednostavnije bilo prikupljati predmete djece iz rata u BiH, prije svega zato što su to sada već odrasli ljudi, a u Libanu je istraživački rad bio osjetljiviji jer su prvi put prikupljali od djece, a ne od odraslih.
"Do ovog trenutka nam je iz Libana stiglo 60 ličnih predmeta i priča. Dobili smo, naprimjer, džemper jedne djevojčice ili crtež sedmogodišnjeg dječaka koji nosi snažnu priču. Naime, nacrtao je avion i napisao kako svi oko njega pričaju kako je Sirija prelijepa zemlja i da je bila dobro mjesto za življenje. On je bio toliko mali kada ju je napustio da je se i ne sjeća te sada želi sjesti u taj avion i preletjeti iznad Sirije kako bi vidio svu ljepotu koju su mu opisivali", kazala nam je Krvavac.
Stalna postavka Muzeja u svakom trenutku posjetiocima predstavlja 50 priča o djetinjstvima obilježenim ratovima. Uz svaku priču je jedan ili više eksponata koji je ilustruju. Sagovornica nam je pojasnila da je muzejski tim odabrao ovaj broj na osnovu istraživanja i konsultacije s muzejskim ekspertima. On je, smatraju u Muzeju, optimalan za držanje potpune pažnje i uspješnog komuniciranja poruke koju žele prenijeti.
Kroz tih 50 priča nastoji se prikazati višeslojno iskustvo odrastanja obilježenog ratom. Stoga neke priče govore o ličnim gubicima, neke o igri, školi ili svakodnevnom životu. U Muzeju se zalažu za to da djecu ne treba posmatrati samo kao pasivne žrtve, u ratnim okolnostima ili u miru, već kao aktivne članove društva koji učestvuju u kreiranju svoje svakodnevnice, ali i utječu na živote ljudi oko sebe.
Krvavac: Djeca i u teškim okolnostima razvijaju otpornost
Krvavac je istakla kako djeca i u teškim okolnostima uspijevaju razviti otpornost, ali kako to nikako ne smije biti opravdanje za posljedice koje djeca trpe zbog ratova. Dodala je da su primjer te snage i otpornosti Andreine baletanke za ritmičku gimnastiku.
"Riječ je o djevojčici koja je, bez obzira na rat i granate, svakodnevno išla vježbati ritmičku gimnastiku, iako nije imala adekvatnu opremu. Međutim, želja za sportom je bila jača od okolnosti, tako da je Andrea nastavila ići na treninge. Kasnije je otišla na Svjetsko prvenstvo i svoje umijeće prikazala na najvećoj pozornici. Važno nam je da ispričamo i takve priče koje nam govore o tome koliko su djeca snažna i izdržljiva bića", ispričala nam je Krvavac.
Šetajući kroz prostorije muzeja primijetili smo izložene prazne konzerve hrane koje su se najčešće dobijale u humanitarnoj pomoći, zatim odjeću, igračke, pisma i mnoge druge stvari koje su oslikavale svakodnevni život djece u ratu.
Ono što je posebno privuklo pažnju jeste plava haljina koju je Emina iz Sarajeva pronašla u napuštenom stanu, a čija se jaka boja smatrala zabranjenom zbog skretanja pažnje, jer su građani opkoljenog Sarajeva bili konstantna meta snajperistima. Dok su ostali ljudi nosili odjeću neutralnih boja, Emina je šetala u gotovo fluorescentnoj haljini koja je bila simbol prkosa i volje za životom. Zbog toga ju je i nazvala "Inat haljina".
"Sve te priče oslikavaju misiju muzeja, a to je da se i na globalnom nivou počne pričati o djetinjstvu u ratu kao kompleksnom fenomenu. Smatramo da je sve ovo što mi radimo i istražujemo dobra baza za pomirenje u društvu koje na prvi pogled izgleda kao nemoguć cilj. Ali ove dječije priče su apolitične i vjerujemo da mogu dati svoj doprinos", rekla nam je sagovornica.
Dodala je da se malo govori o dječijoj kreativnosti tokom rata u kojem su djeca znala režirati i vlastite predstave te praviti i muzičke instrumente.
"Jedna od priča koje pokazuju kreativnost je i ona o medi Mehi kojeg je napravila djevojčica Ermina iz Zenice nakon što je u izbjeglištvo otišla bez ijedne igračke. S obzirom na to da je navikla spavati s medom, od ogrtača i drugih komada stare odjeće napravila je sebi igračku", ispričala nam je direkorica.
Rat na svakog čovjeka ostavi snažan trag, pogotovo na djecu
Krvavac je navela kako rat na svakoga ostavi snažan trag, a pogotovo na djecu, međutim, od više faktora zavisi u kolikoj mjeri će to biti. Jedan od njih su godine, spol, ali i lično iskustvo i predispozicije osobe koja se zatekne u takvim okolnostima. Navela je i to da svaki čovjek posjeduje i protektivni mehanizam.
"Naprimjer, jedna naša učesnica je identificirala šta je njen protektivni mehanizam te je rekla kako je njeno mentalno zdravlje spasila škola. Ona je napustila sve u ratu kao izbjeglica i došla u novu sredinu, bilo ju je stid jer nije imala knjige i torbu i vjerovala je da će je svi cijeniti ako bude učila. Tako je sama sebi proizvela zaštitni faktor, odnosno cilj koji je kasnije sačuvao njeno mentalno zdravlje", kazala nam je Krvavac.
Za kraj smo porazgovarali i o budućim planovima, tako da nam je direktorica Muzeja ratnog djetinjstva istakla da su ostvarili saradnju s organizacijama Ukrajine, Libana i SAD-a te da istraživačke, izlagačke i edukativne aktivnosti namjeravaju i dalje širiti. U tome su im podstrek i priznanja koja dobijaju. Naime, nedavno su osvojili Muzejsku nagradu Vijeća Evrope za 2018. godinu, jednu od najvećih nagrada u muzejskoj industriji, koja se dodjeljuje za izvrsnost i specijalan doprinos evropskoj muzejskoj sceni.
"Želimo postati najveći svjetski arhiv o iskustvu odrastanja obilježenog ratom i zadali smo sebi ambiciozan cilj da ćemo to postići za deset godina. Što se tiče trenutnih aktivnosti, upravo počinjemo prikupljanje priča i eksponata u izbjegličkim kampovima u Srbiji, od djece koja dolaze iz različitih zemalja", navela je Krvavac.
Na izlasku iz muzeja ponovo nas je dočekala ljuljačka, ali ovaj put bijela. Nije eksponat pa smo je i zaljuljali, a pored nje je stajala snažna poruka.
"Kada ste zaljuljali ljuljačku, dali ste joj kinetičku energiju koja se u najvišoj tački koju ljuljačka dosegne pretvara u potencijalnu. Zbir tih energija je uvijek konstantan, a ako nema eksternih utjecaja, vrijeme ljuljanja je teoretski beskonačno. Vi sada izlazite iz Muzeja ratnog djetinjstva, ali ljuljačka nastavlja da se ljulja, baš kao što se nastavlja život nakon djetinjstva u ratu. Jer život traje duže od nas i naših iskustava".
