Martina Mlinarević: Kad prođeš rak kao videoigricu, ne zamaraš se šta će sutra biti
Na vaše knjige su reakcije do sada nezapamćene, a na promociji posljednje na Interliberu bio je i red kakav se ne pamti. U čemu je tajna, u iskrenosti, predanosti publici ili nečemu trećem? Knjiga "Bukača" na Interliberu imala je nevjerovatan odjek, toliko ljudi je čekalo u redu, za mene osobno jedan od ljepših trenutaka u životu, obavezujuća čast i radost. Smatram da sa svojim čitateljima imam jednu čudesnu konekciju, što bi rekao moj prijatelj Srđan Puhalo - 'svi imamo lafo neke fanove, samo Martina fanatike'. To su ljudi koji me prate od početaka mojih pisanja, koji se možda često nisu slagali s nekim mojim stajalištima, ali smo zajedno svih ovih godina podijelili život, obostrano. Jer sve što radim kroz svoje riječi je da ogoljavam život. I to vlastiti, ničiji drugi. Nikad to nisam ni smatrala književnošću. Više nekako svojim osobnim aktivizmom, kroz poigravanje s dogmama, ustaljenim normama, razbijanjima tabua i predrasuda, kroz pisanje o onome o čemu se ne smije, i življenjem onako kako, gluho bilo, ne treba nikada.
Nakon nekoliko godina ušli ste u konflikt sa sredinom iz koje ste potekli, odnosno jednim njenim dijelom. Šta je to teško probavljivo u Hercegovini, koji dio našeg bića ili mentaliteta? To apsolutno nije vezano za Hercegovinu, nego za bilo koji pedalj ove zemlje u kojoj se usudite živjeti po vlastitoj mjeri. Potpuno isto je i u Sarajevu, Banjoj Luci, bilo gdje, znaju moji kolege i prijatelji koji se s istim susreću svaki dan, geografska širina ne definira kosmopolitizam u glavama. Ono što je mene boljelo jeste da je najveća patologija najogavnijih komentara ka mom liku i djelu došla upravo iz Hercegovine u vrijeme moje bolesti, i to od ljudi koji se fotografiraju ispred bogomolja, nasmijanim familijarnim fotografijama, koji su imali pozdrave i želje da me rak raskomada, da se vrati i završi započeto, da mi dijete dobije rak, da mi "odsjeku i drugu sisu". Jedan nepatvoreni šovinizam, i jos važnije šovinizam češće s likom žene, redovno one balkanske trivijalnosti "žene, majke, kraljice" koje su prednjačile u surovosti ka fizičkoj komponenti mog bića.
Ništa me od toga nije slomilo, niti pokolebalo, jer što je to gore, moja je borba važnija i teža, osim činjenice da su posve privatizirali Hercegovinu i oni u krdu određuju na koji način će neko pripadati Hercegovini ili voljeti istu. Napisao je veliki profesor Munib Delalić, moj Ljubušak, jednom - "Kad razmišljam o zavičaju, a to činim često, obično jedna misao natkrili sve druge: 'Ljubuški je uvijek bio grad'. Da, bio je. I gradom su ga naravno činili njegovi ljudi, koji su oduvijek bili posebni, imali su nešto u sebi po čemu su se u dobroj mjeri izdvajali i razlikovali od žitelja okolnih mjesta. Tu sam ljubušku izdvojenost i posebnost volio zvati ljubušstvom, pod čim bi se trebao podrazumijevati ljubuški duh, i pripadnost, što ne reći, pravoj, istinskoj ljubuškoj naciji, bez obzira na stvarnu nacionalnu i vjersku pripadnost." Mene je otac odgajao ljubušstvom, to je bila moja odrednica, moje nemirenje, a možda i razlog zašto sve manje danas pripadam u nešto što grčevito zovu "svojim", izdajući potvrde o dobrodošlici ili nedobrodošlici nekome. Pazi, neka grupacija koja se doživljava moralno i nacionalno ispravnom moj Trebižat da mi oduzme? Nikad.
Koliko je ta pozicija sukoba sa sredinom iz koje potječete zapravo umjetnički El Dorado, koliko baš ona tjera na stvaranje, promišljanje i reagovanje? Meni je izuzetno humoristično kad čujem da mi neko, recimo iz Hercegovine, predbaci pisanje zarad neke druge, 'anam onamo publike', lajkova ili koješta. I da sam im kao bila fina i draga kad sam pisala o svojoj babi i cuki tornjaku. Ali ja ne želim biti fina i draga. Biti draga je smrt svakog individualca. Najveća privilegija u ovoj zemlji jeste kad te ne gotivi niko iz bilo kakvih kolektiviteta. Izuzetno mi je bitno da se distanciram od bilo kojeg grupnog narativa koji me pokušava uvući u množinu. Pobjeći od onih koji te nazivaju izdajnikom i onih koji tvoje "herojstvo" kite na svoj rever ista je misija. Također, nisam nikakav heroj, i svi biste vi u rakovskoj bici postupili isto kao ja, jer rak je gola borba za opstanak i samo dvije opcije su moguće. Moja najveća greška je što sam prije desetak godina, kao naivni idiot kakav često jesam, povjerovala kad su me uvjeravali da je tren da se ostavim svoje kritike sredine u kojoj živim i njenih vlastodržaca, jer trebam pomoći "svom narodu", jer neko eto smatra da je moj narod taj kojem me oni dodjele, ili me vlastito ime određuje, budući da su imena odavno u ovoj zemlji glavna nacionalna odrednica. Stoga mi je bilo suštinski važno da se svrstavam u Ostale.
Moj narod su svi ovi ljudi s kojima se čitam, osluškujem, susrećem, osjećam, koji mi pišu usred noći nakon čitanja mojih knjiga, koji su bili uz mene sve ovo teško vrijeme zdravstveno, nudili mi svoje kuće i avlije, novac, ljekare po svijetu, čuvanje Une, kolače ili mi donosili ulje kanabisa pa mi ga na promocijama ostavili u gužvi na stolu. Moj narod je čovjek iz Širokog Brijega kojeg nisam poznavala ranije, a koji je u Njemačkoj dočekao "moje maligne stanice", patološki uzorak mog raka i nosao ga po minhenskim klinikama, pomažući na sve moguće načine. Moji dragi prijatelji iz Tuzle, iz agencije Goldentours s kojima godinama ljetujem u Turskoj, i nije mi teško potegnuti četiri sata iz Hercegovine da bih letjela s njima, jer su sjajni, i prve godine kad sam to bila spriječena finansijski i zdravstveno, oni su se javili i htjeli da ipak prije radioterapijskih zračenja vidim Antaliju. Moj narod su ljudi koji ne baštine nijedan moj stav, ali mi nikada nisu branili da ga iskažem. Primjerice, Veso Gatalo, koji je napisao jedan tekst što me rastavio od suza. Jedan hercegovački svećenik s kojim ja osobno ne baštinim nijedan zajednički stav, ali je u atmosferi linča koja se vodila protiv mene pružio ruku, dok su me vjernici pokorni kamenovali.
Kroz vaš život provlači se i borba s teškom bolešću, koji je osjećaj u osnovi svega toga? Strah, bol ili nešto treće? Kako je zaspati potpuno nesiguran u to šta će sutra ujutro biti?
Kad jednom prođes rak kao videoigricu, vjeruj mi da se ne zamaraš tim šta će biti sutra, živiš zaista kao u onoj petparačkoj "iskoristi svaki dan kao posljednji", nemaš ni plana ni planera, osim ovog sadašnjeg trenutka u kojem sam presretna zbog večerašnje promocije. Što i dalje ne znači da ću dočekati večer, niti promociju knjige. Ali ljepota je upravo u neznanju i vrednovanju momenta kao takvog. Nikad životnijeg življenja od onog koji osvijesti svoju vlastitu smrtnost, od onog kad je čovjek bio na rubu i prošao devet krugova pakla, i rekao - e nećeš! Sada najednom imaš vremena za sve, parkirati pored ceste kad ugledaš neki lijep pejzaž, održati predstavljanje knjige u Odžaku, Vrgorcu, Srebrenici, pričati za tih desetak ljudi što su došli, što su u Srebrenici ostali, i biti najponosniji na svijetu.
Koliko je zapravo vaša književnost jedan vid terapije i potrage za pozitivnom energijom cijele armije tvojih pratitelja? Ja ništa od svog pisanja ne pišem u svrhu autoterapije, jer ne vjerujem u to. Moguće da je pisanje svojevrsna olakotna okolnost koja vas poštedi psihoterapija dok kao stari dimnjak izbacujete iz sebe crnilo nataloženog ćumura, ali ništa više od toga. Mene je pisanje "Bukače" upravo razboljelo. Doslovno sam osjetila pad imunog sistema nakon što sam zatvorila laptop posljednjom rečenicom. Vjerovatno zato što sam iscijedila ono nešto toliko surovo i bolno iz svoje nutrine, ali nisam pisala radi samoizlječenja. Pisala sam opet, iz aktivizma, iz želje da te riječi ostavim djevojčicama sutrašnjice, u prvom redu kćerki. To je moj krik protiv nasilja svake vrste, protiv turobnog patrijarhizma, ugnjetavanja, šikaniranja, stigmatizacije, to je želja da se djevojčice sutrašnjice, posebno one ponikle na tim uskogrudnim meridijanima naših balkanskih zlibina, usude misliti svojom glavom, svemu unatoč, da biraju svoje izbore ma šta koštalo, i da žive život samo po vlastitoj mjeri. Jer ako jednom dođe do raka, znat će da je samo to vrijedilo. S druge strane, energija i pozitiva koju sam ja primala od ljudi koji me čitaju, u mojim najgorim godinama, meni je iznimno pomogla. Kombinirala sam predstavljanja "Huzura" s operacijama i terapijama, svo svoje liječenje finansirala sam samo prodajom knjige i bili su mi neviđena potpora.
Koji je lijek protiv mržnje koja s vremena na vrijeme dolazi do vas? Meni ljubav. Djeteta, partnera, svih ljudi koji me 'vaku, 'naku i nikakvu, ipak vole.
Hoće li naše društvo ikada biti dovoljno široko i snošljivo da prihvati drugog i drugačijeg?
Nikad neću prestati vjerovati u to. Ja, međutim, sigurna sam, to vrijeme neću dočekati.
