Charles Foster Kane je na samrti izgovorio "ružin pupoljak", a na šta je mislio kada je to rekao, predmet je istrage novinara koji saznaje detalje o životu ekstremno bogatog vlasnika novinskog carstva.
Ovo je dovoljno teksta na kojem će mnogi odustati, za šta je potrebno otprilike i isto toliko prvih replika u filmu Davida Finchera "Mank" (2020.), koji je prošle sedmice objavljen na Netflixu. Ime autora brojnih napetih trilera, među kojima su "Game", "Se7en" i "Fight Club", obećava "grickanje noktiju" i panično širenje očnih kapaka pri gledanju njegovih napetih scena, međutim "Mank" donosi istinitu priču o ne tako napetim nastojanjima američkog scenariste Hermana J. Mankiewicza da po narudžbi napiše scenarij za, kako će se kasnije ispostaviti, jedan od najvažnijih filmova u historiji kinematografije.
Kao što ni "Građanin Kane" nije za široku publiku, tako je i Fincherov prvi cjelovečernji projekat nakon trilera "Gone Girl" iz 2014. godine, dvosatni hommage zlatnom dobu Hollywooda, projekat koji će oduševiti isključivo filmske radnike, filmske entuzijaste i kritičare. Nakon prvih nekoliko minuta gledanja, "Manka" će zanemariti svi oni koji su se poveli isključivo za Fincherovom reputacijom (čitaj: glava Gwyneth Paltrow u kutiji, koju dostavljač uručuje Bradu Pittu u završnoj sceni trilera "Se7en"), a kojima prezime Mankiewicz ne znači ama baš ništa.
Celuloidni snovi Herman J. Mankiewicz (Gary Oldman) je trebalo da ispoštuje ugovorne obaveze, ne konzumira alkohol i u izolaciji uz pomoć asistentice daktilografkinje napiše scenarij u ograničenom vremenskom periodu, i to dok se oporavlja od povreda zadobijenih u saobraćajnoj nesreći. Dok prolazi kroz mučan proces pisanja (poznat svima onima kojima se posao svodi na "traumu praznog papira" kojeg treba popuniti riječima), Mankiewicz nam objašnjava surove principe na kojima je počivala politika velikih holivudskih studija za vrijeme i nakon Velike depresije.
Dok piše, Mank se prisjeća raznih situacije u kojima je svjedočio u velikim studijima, pa se tako u nekim scenama pojavljuje i slavni producent Louis B. Mayer, šef MGM-a, kao i mlađahni genije Orson Welles. U kući ga opslužuje nekoliko žena. Tu su daktilografkinja iz Engleske čiji se muž bori u ratu, spremačica koja je izbjegla iz nacističke Njemačke i, dakako, njegova supruga koja trpi sve njegove ispade.
MGM, Paramount, 20th Century Fox i Warner Bros. su se u to doba natjecali za prevlast na kino tržištu sa specifičnim naslovima i žanrovima. Bilo je to vrijeme "King Konga", "Dracule" i ostalih čudovišnih priča, koje se obično razmašu u stanju velikih kriza, a Fincher nam plasira priču o pozadini “čudovišne” industrije i dobu kada je celuloidna filmska traka pucketala i projicirala kružiće u uglovima ekrana. Vrijeme je to plavokosih ljepotica, krznenih bundi i šljokica te svega onoga što je Mankiewicz otvoreno prezirao.
"Građanin Kane", čiji je radni naslov bio "Amerikanac", studio RKO je snimao nekoliko mjeseci 1940. godine s budžetom od skoro milion dolara. Odmah nakon premijere, film je okarakterisan kao radikalno-eksperimentalan. Hearstove novine su otvoreno napadale film, a korporativna moć je dovela do toga da Oscara za najbolji film te godine dobije naslov "Kako je zelena bila moja dolina" Johna Forda. Ipak, Mankiewicz je ugrabio svog Oscara za scenarij.
Zanimljivo je da je scenarij za film "Mank" početkom devedesetih napisao Fincherov otac Jack. Donosi uvid u Hollywood kroz perspektivu duhovitog scenariste, koji ga je mogao “preživjeti” isključivo uz stimuliranje alkoholom i koji je prerano otišao u 55. godini života. To je svijet u kojem, po Fincheru, niko nije zadovoljan što radi filmski posao, a frustracije i paraliza društvenih odnosa osjete se i na najbizarnijim zabavama. Gary Oldman je poprilično uspješno u svojoj šezdeset i nekoj godini portretirao tridesetogodišnjaka, koliko je Mank imao kada je pisao "Kanea".
Lik kontroverznog Williama Randolpha Hearsta, koji je inspirisao priču "Građanina Kanea" se pojavljuje u filmu, kao i njegova natalentovana partnerica Marion Davies (Amanda Seyfried), a upravo će Hearst Manku ispričati poučnu priču o orguljaševu majmunu koji je obučen u raskošnu odjeću dok za vratom nosi muzičku kutiju. Majmun, misleći da je važan jer ga ljudi opčinjeno gledaju dok nastupa, zapravo je samo lutka u rukama moćnika koji ga tjeraju za zabavlja mase. U toj paraboli krije se čitava istina o industriji zabave, u kojoj svi figuriraju kao produžena ruka krupnog kapitala i velikih moćnika, čak i onda kada misle da ih kritikuju i rade na uništenju njihovih mitova.
Međutim, da je Hollywood moćna mašinerija, koja nepovratno zarobi sve one što "daju novčić da uđu u kolo", svjedoči i rečenica koja se nekoliko puta ponavlja u filmu, a to je ona koja govori o tome da je ljudi u neke stvari vjeruju kao u visinu King Konga i u to da je glumica Mary Pickford u četrdesetoj godini bila djevica. Film Davida Finchera je insajderski uvid u industriju zabave, koja svoje najveće zvijezde u pravilu pretvara u svoje najveće žrtve.
Sjećate li se Kramera iz "Seinfelda"? Glumac se pojavio u javnosti nakon osam godina
