Miriše Sarajevo poput prelijepe stidljive djevojke. Poput stare hanume sa Vratnika. Miriše šamijom moje nane. Miriše somunom ramazanskim. Miriše Tabijom i barutom topa tabijskog. Miriše Miljackom, Bembašom, ćuprijama. Miriše, bolan, prijatelju... Osjeti i ti malo. Miriše džamijom i minaretom, miriše crkvom, Sinagogom i Sahat-kulom starom. Miriše Saračima i Kovačima, Sedrenikom i Bistrikom... Miriše, prijatelju, stani malo pa miruhni. Miriše vodom sa Sebilja i drugih česmi. Miriše ćevapima, burekom, sirnicom, krompirušom. Miriše kahvom prženom, osjetiš li? Miriše bakrom i kalajom, miriše kaldrmom. Miriše ljudima, stranim i domaćim, poznatim i nepoznatim. Miriše, prijatelju, Sarajevo i krvlju i suzom. Suzom majke koja je sina dala da bi Ti danas mogao mirisati Sarajevo. Zato stani pa duboko udahni, Osjetit ćeš još više nego što ti rekoh, Jer još više i ljepše miriše Sarajevo