Proveo sam sate, toga dana, sa jednom devojkom. Prvo smo šetali, a nakon toga smo se seli pored nekog bajkovitog mesta na Drnin i posmatrali rijeku. Rekla mi je da je to njeno omiljeno mjesto, a zatim se brzo ispravila i prošaputala, smješeći se, da je čitav svijet njeno omiljeno mjesto. Posebno kada je srećna. A bila je te večeri… Ipak, ovo nije priča o njoj, ta djevojka zaslužuje mnogo više prostora, ovo je priča o osjećajima koji su se budili jedan za drugim dok sam je posmatrao. Ovo je zapis o nečemu što do tada nisam znao da postoji u meni… Nije to bio ne znam kakav razgovor, ništa naročito, ali sam, slušajući je, otkrivao u sebi nešto što do tada nisam osećao. Počeo sam da otkrivam ogromnu ljubav prema svemu, beskrajnu, koja prevazilazi posjedovanje, vezanost. Posmatrao sam je duhovno, nekim novim očima, onostranim, posmatrao sam je kao umjetničko djelo, kao sunce koje pripada svima i sija za sve. Posmatrao sam je kao cvijet.