Draga, ovaj grad što žut i sivkast tutnji Pije svakog dana krv iz moga tijela, I ja sahnem, sahnem, u zloj nekoj slutnji Da se bliži starost krezuba i bijela. Draga, ovdje mene često žudnja svlada Za veselim mirom livada i voda, Za šumama punim sjenaka i hlada I za tromim letom oblaka i roda. Onda tražim tvojih očiju dubljine što ko plav i zelen bezdan mirno sjaju: U njima su nebo, rijeke i nizine, Vrtovi i kuće, ko u junskom kraju. U njima je hlad i svježina vrbika; Pod granama sjenke počivaju, duge; Kroz granje se vere satir, moga lika, Malko sulud i pun zagonetne tuge. Povrh žita što se suncem zapaljena žute i crljene, lete ptice neke; Lete, ko odrazi drugog svijeta snena, Na obale neke svijetle i daleke. Draga, sve to jedna vizija mi biva, Iz očiju svet i čudan predjel sijeva. Onda tonu stvari, jedan svijet se skriva. Mirno u dnu junsko veče dogorijeva.