Pogrešno je za nas vrijeme prijatelju stari, Pogrešno, al` nitko ne mari.   - A sjećaš li se onih davnih ljeta, Uhvati li te ikad za njih sjeta? Jesu li ti još uvijek bistri snovi Ili su ih zasjenili dani novi?   - Zašto te to pitam, Zar još tamo skitam?   - Iskreno ti velim da je tako, Živjeti danas nije mi lako, Pronaći mjesto podno ova neba, Koliko vremena još proći treba?   - Nekad bilo nam je vrijeme, Sad ostalo je samo breme, Za pjesnika iz prošlog doba, Nema mjesta izvan groba.   Pogrešno je za nas vrijeme prijatelju stari, Pogrešno, al` nitko ne mari.

U meni je duša, to što se trudi žureć` kamo, korak ju usporava; a pjesnik svaki rad` tog izbjegava, kao da nismo svi mi samo ljudi. Zadrhtat ću i ja od hladne studi, kao i vi bojim se zaborava, živjet ne mogu bez topla pozdrava, a to je ono što mi tišti grudi. Nemaš li snage, bit će da se skrivaš: - Gdje li su sve tvoje iskre u tami, te vrline pjesnika koje snivaš? Ti, pronađi u svojoj veličini, sve ono što u meni izbjegavaš pa budimo ljudi, neka se čini.

U meni je duša, to što se trudi žureć` kamo, korak ju usporava; a pjesnik svaki rad` tog izbjegava, kao da nismo svi mi samo ljudi. Zadrhtat ću i ja od hladne studi, kao i vi bojim se zaborava, živjet ne mogu bez topla pozdrava, a to je ono što mi tišti grudi. Nemaš li snage, bit će da se skrivaš: - Gdje li su sve tvoje iskre u tami, te vrline pjesnika koje snivaš? Ti, pronađi u svojoj veličini, sve ono što u meni izbjegavaš pa budimo ljudi, neka se čini.

Mogao sam vam pravi prijatelj biti i bila bi mi osigurana slava, tisuću hvala u srcu svom nositi, al eto nisam, od vas me boli glava! Nisam ja skroman ko na portalu raja niti mi treba vaša bedasta hvala, iskreno velim, niste mi ni do jaja. Pjesnici, svi redom upitnog morala! Za kavanskim šankom, gorčinom opijeni, hvatate rimu kao slamke na vodi misleć` da je komedija na cijeni upravo ona što ko osveta godi. Tko li sam, što li sam, znam da pjesnik jesam. Zar je problem da vas sonetom nadglasam?

Mogao sam vam pravi prijatelj biti i bila bi mi osigurana slava, tisuću hvala u srcu svom nositi, al eto nisam, od vas me boli glava! Nisam ja skroman ko na portalu raja niti mi treba vaša bedasta hvala, iskreno velim, niste mi ni do jaja. Pjesnici, svi redom upitnog morala! Za kavanskim šankom, gorčinom opijeni, hvatate rimu kao slamke na vodi misleć` da je komedija na cijeni upravo ona što ko osveta godi. Tko li sam, što li sam, znam da pjesnik jesam. Zar je problem da vas sonetom nadglasam?

Draga, ovaj grad što žut i sivkast tutnji Pije svakog dana krv iz moga tijela, I ja sahnem, sahnem, u zloj nekoj slutnji Da se bliži starost krezuba i bijela. Draga, ovdje mene često žudnja svlada Za veselim mirom livada i voda, Za šumama punim sjenaka i hlada I za tromim letom oblaka i roda. Onda tražim tvojih očiju dubljine što ko plav i zelen bezdan mirno sjaju: U njima su nebo, rijeke i nizine, Vrtovi i kuće, ko u junskom kraju. U njima je hlad i svježina vrbika; Pod granama sjenke počivaju, duge; Kroz granje se vere satir, moga lika, Malko sulud i pun zagonetne tuge. Povrh žita što se suncem zapaljena žute i crljene, lete ptice neke; Lete, ko odrazi drugog svijeta snena, Na obale neke svijetle i daleke. Draga, sve to jedna vizija mi biva, Iz očiju svet i čudan predjel sijeva. Onda tonu stvari, jedan svijet se skriva. Mirno u dnu junsko veče dogorijeva.

Kuda da pođem u ovu prazninu ispred sebe? Da se javim svojima ko sablast Il ko sramota prijateljima? Gdje god se javim među ljude nastane tišina Pogledaju me kradom i nešto prošapću i ćute Ja sam ko neki nosilac tišine i ćutanja Još mi je ostalo da se družim s kamenjem Kamenje ne zna da se stidi, kraj mene leži nepomično i ćuti zajedno sa mnom ćuti Sunce me prati kao oko Uviđam: treba otići nekud daleko od sunca Svoje ću tijelo ostaviti ticama Sebe izgubit u ništavilu.

Nebo je već dugo praznina bez boga i serafina, beskrajna pustinja siva kroz koju kadšto aeroplan, grdna tica, pliva. Ne lete više gore duše ko laste. Čovjek u zemlju legne i sav se raspe. K bogu izgubismo pute. Pjesnici stoje pred ništavilom, i ćute.

Dobro veče, dobar dan, Ja sam klixaš (možda i tviteraš), Ja sam moćan, Ja sam snažan, Ja sam mnogo važan. Prdim, Pišem, Ponešto i Narišem. Ko je ko? Sve uvaženi, Snažni, Ma, mnogo važni. Ljudi od riječi, Ljudi od promjena, Ljudi od talova, Ljudi od valova. Oj, Njegoše dragi, Crno jeste nebo što se nadvilo... A ko će kome Ako neće svoj svome? Oj, Teslo dragi, Zajeb'o si se Što si dao ljudima Što si dao! Imam jednu molbu za te: "Dođi i isključi struju!" Vrijeme je! Zreli smo za neolit!

Dobro veče, dobar dan, Ja sam klixaš (možda i tviteraš), Ja sam moćan, Ja sam snažan, Ja sam mnogo važan. Prdim, Pišem, Ponešto i Narišem. Ko je ko? Sve uvaženi, Snažni, Ma, mnogo važni. Ljudi od riječi, Ljudi od promjena, Ljudi od talova, Ljudi od valova. Oj, Njegoše dragi, Crno jeste nebo što se nadvilo... A ko će kome Ako neće svoj svome? Oj, Teslo dragi, Zajeb'o si se Što si dao ljudima Što si dao! Imam jednu molbu za te: "Dođi i isključi struju!" Vrijeme je! Zreli smo za neolit!