Kad god odlučim da zaboravim na surovu stvarnost, na svjetsku ekonomiju i crnu hroniku, buummm desi se baš nešto što me opomene da smo ljudi, predmeti kratkog vijeka, kojima je, kako je rekao sad već pokojni Nisvet Džanko, servis jako skup... Ode on naš profesor geografije, ode i mladi voljeni profesor engleskog, ode i jedan simpatični i hrabri penjač, ma odoše dobri ljudi.... Neke smrti su takve da ih ne možemo spriječiti ali budalaština se da liječiti... tu prije svega mislim na brzu vožnu i alkohol, na mladost koja željna avanture ne preza od narodski rečeno budalaštine,... pa dajte mi to svi zajedno možemo liječiti, pooštrimo zakone i kazne, povećajmo broj treninga i edukacija iz sigurnosti u saobraćaju, natjerajmo roditelje da više razgovaraju sa djecom o posljedicama i prvog i drugog i trećeg,...