Zamisli samo, nosiš ga ispod srca devet mjeseci, povraćaš danima sa osmjehom, jede ti se buranija i grickaju ti se zrnca nepržene kafe, natiču zglobovi i bole krsta kao da sam đavo u njima kunja. Prođeš pakao poroda da konačno ugledaš plave okice svog voljenog čeda, pa ga nježno gledaš i tiho kažeš : VICO.