Hrvatski film "Koja je ovo država" je komedija apsurda te slika i prilika regionalne politike i društva
Izborna godina u svakoj je državi zanimljiva, jer u pravilu proradi medijska mašinerija koja u prvi plan stavlja testiranje domoljublja i propituje gdje je ko bio devedesetih. Na televiziji i bilboardima gledamo predimenzionirane glave političara, čiji se politički programi sastoje od toga da svoje građane na rubu ekonomskog kolapsa spašavaju od partizana, abortusa i virusa.
Međutim, pored svih projekata koji su služili u predizborne svrhe, poput "Generala“ Antuna Vrdoljaka, prošle je godine u hrvatskim kinima osvanuo film zanimljivog naslova "Koja je ovo država".
Njegov autor je Vinko Brešan, reditelj najgledanijeg filma u hrvatskim kinima, a to je komedija "Kako je počeo rat na mom otoku“ (1996.). Priču o apsurdnom ratu, koji je ostao upamćen po legendarnoj sceni u kojoj žena s pozornice svog supruga doziva da se "vrati doma jer mu je skuvala paštašutu“, u kinima je pogledalo 340 hiljada gledatelja. S odličnom promotivnom kampanjom, u kina je stigla komedija apsurda "Koja je ovo država“, za koju su njegovi autori rekli da se u njoj može vidjeti sve ono što ne želite vidjeti u Hrvatskoj.
Press konferencija, kojom je zvanično najavljen kino-život Brešanove komedije, ciljano je održana u "Kulmerovim dvorima“, koje je kći posrnulog tajkuna Ivice Todorića iznajmljivala za raznorazne društvene događaje, nakon skandala s Agrokorom. Medijska kampanja, za koju kažu da je jedna od najbolje osmišljenih za promociju nekog "domaćeg“ filma, uključivala je i dečke u dresovima igrača hrvatske fudbalske reprezentacije, koji su svoju zemlju odveli do finala na Mundijalu u Rusiji 2018. godine (Modrić, Rakitić, Mandžukić i Perišić). Oni su u poput penzionera u filmu na zagrebačkim ulicama nosili mrtvački sanduk.
Zašto su Hrvati iskopali Tuđmana?
Priče trojice protagonista među kojima su penzionisani general, razočarani starac i ministar u vladi, isprepliću se oko plana o otmici sanduka s posmrtnim ostacima predsjednika Franje Tuđmana iz njegovog groba na Mirogoju u novogodišnjoj noći. Naoko apsurdna postavka priče, u kojoj grupa ljudi luta šumom noseći sanduke, zapravo je užasno porazna istina o roditeljima djece, koja su nestala u ratu devedesetih.
Komedija nas suočava s tragičnim sudbinama "malih“ ljudi, koje u rukama drže nezainteresirani, pohlepni ljudi, paralizirani u birokratskom sistemu. Njihov posao se sastoji od toga da upravljaju procesima u državi, a zapravo ništa ne rade, osim kada žele zataškati poneki skandal.
U filmu se tako pojavljuju predsjednik, upravitelj zatvora, general koji halucinira, hrpa vojnika u vodi i ministar koji se dobrovoljno zatvorio u zatvorsku ćeliju. Glumac Nikša Butijer je general u penziji, na ivici samoubistva, koji se pokušava izvući iz duboke depresije uzrokovane PTSP-om. Krešimir Mikić igra ministra unutrašnjih poslova, koji jedva odolijeva svom konformizmu, dok Lazar Ristovski igra starca koji se odlučuje na očajnički čin kako bi konačno dobio informaciju o nestalom sinu.
Brešanova društveno-politička satira se ruga svim onim stereotipima koji se povampire i izađu iz grobova pred izbore. Narativ o ratu, vjeri, predsjednicima nacije i svim onim simbolima, koji pomažu politikanstvu i vladavini gluposti. "Koja je ovo država“ ne govori samo o prilikama u Hrvatskoj, nego predstavlja sve one koji su na Balkanu nastradali u stupidnom ratu, a koji nikome od njih nije trebao.
Brešan okuplja predstavnike "tri konstitutivna naroda“ u jednoj sceni u filmu, a oni su roditelji koji traže svoju nestalu djecu. Njihovi antagonizmi se ne mogu zatomiti, jer svi žive u prošlosti. Ipak, oni su vrlo komični.
Rat je u najhrabrijem i najodvažnijem Brešanovom filmu "Koja je ovo država“ u korijenu svih naših nesporazuma, a loša vijest je da niko iz tog rata nije izašao neoštećen. Osim što su duhovi iz prošlosti ono čime se licitira prije svakih izbora, Izborni dan je poznat i po tome što mrtvi "ustaju“ iz svojih grobova. Njihovi glasovi se čuju i "broje".
