{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Velika šahovska ploča: Bez Ukrajine Rusija ne može biti imperijalna sila

10.3.2014. u 08:02
37
43
Velika šahovska ploča: Bez Ukrajine Rusija ne može biti imperijalna sila
37
Velika šahovska ploča: Bez Ukrajine Rusija ne može biti imperijalna sila
Trag u Kijevu: Moskva želi kontrolu nad Ukrajinom
Dok svijet s nestrpljenjem očekuje rasplet situacije u Ukrajini, a nad planetom visi pitanje da li ćemo biti svjedoci novog sukoba širokih razmjera i zaoštravanja odnosa velikih i nešto manjih sila do neslućenih krajnosti, većina ne poznaje nijanse geostrateških igara zbog kojih je Ukrajina uopće bitna "velikim igračima'' u današnjem svijetu.
A upravo te činjenice mnogo pomažu u razumijevanju cjelokupne situacije.

Neke od odgovora nudi knjiga "Velika šahovska ploča'' Zbigniewa Brzezinskog, bivšeg savjetnika američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost od 1977. do 1998. godine koji je poznat po više važnih dijela kojima, iako nastupa kao američki patriota, pomaže boljem razumijevanju međunarodnih odnosa, te otkriva kako su i dešavanja na političkoj sceni svijeta često partija šaha svjetskih moćnika. U ovom slučaju, stiče se utisak, američkog predsjednika Baracka Obame i ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Predstavljajući svijet "kao veliku šahovsku ploču", Brzezinski konstatira da je Amerika zapravo jedina supersila, dok na prostoru Euroazije, koja je, po Brzezinskom "glavna američka nagrada", postoji pet ključnih geostrateških igrača i pet geopolitičkih stožera.

Geopolitički stožeri



Francuska, Njemačka, Rusija, Kina i Indija su glavi i aktivni igrači, dok su nešto manje, ali važni Velika Britanija, Japan i Indonezija. S druge strane, upravo su Ukrajina, koja je ovih dana u žiži svjetske javnosti, te Azerbejdžan, Južna Koreja , Turska i Iran "kritično značajni geopolitički stožeri".

"Ukrajina je novi, ali važan prostor na euroazijskoj šahovskoj ploči. Predstavlja geopolitički stožer zbog toga što samo njeno postojanje kao nezavisne zemlje pomaže preobražaju Rusije. Rusija bez Ukrajine više nije evropska imperija. Rusija bez Ukrajine i dalje može da se bori za imperijalni status, ali bi ona tada postala pretežno azijska imperijalna država koja bi se najvjerovatnije uvukla u iznurujuće sukobe sa nacionalno probuđenim stanovnicima srednje Azije koji bi se osvetnički ponašali zbog gubitka svoje nedavno stečene nezavisnosti, a koja bi podržavale njima prijateljske islamske države sa juga'', navodi Brzezinski, te znakovito konstatira:

"Ukoliko bi Moskva povratila kontrolu nad Ukrajinom, sa njenih 52 miliona stanovnika, velikim resursima, kao njenom pristupu Crnom moru, Rusija bi automatski ponovo stekla potrebna sredstva da postane moćna imperijalna sila, spajajući Evropu i Aziju. Gubitak nezavisnosti Ukrajine imao bi neposredne posljedice po srednju Evropu, što bi preobrazilo Poljsku u geopolitički stožer na istočnoj granici ujedinjenje Evrope".

Ukrajina i Evropa



Posljednje ocjene jasno pokazuju zašto Americi nije stalo da Rusija ostvari dominaciju nad Ukrajinom.

Ključna stvar koju, navodi Brzezinski, treba shvatiti jeste da je "Rusija ne može biti u Evropi, a da Ukrajina, također, ne bude u Evropi, kao što ne može ni Ukrajina biti u Evropi, a da Rusija ne bude u njoj'', što se potvrđuje i ovih dana.

Slično kao i u slučaju Ukrajine, budućnost Azerbejdžana i srednje Azije je također ključna za određenje šta može ili ne može Rusija da postane. Za to vrijeme Sjedinjene Američke Države (SAD) su pred dilemom može li Rusija u isto vrijeme bili moćna i u isto vrijeme demokratska.

''Ali bilo kakav oporavak imperijalnih potencijala Rusije je bitan po jednu demokratizaciju i eventualnu europeizaciju. Ali bilo kakav oporavak njenih imperijalnih potencijala bio bi poguban za oba cilja'', pisao je Brzezinski, propitujući sada već daleke 1997. godine da li Rusija treba biti kandidat za EU i NATO.

Istovremeno plašio se da cijena isključivanja Rusije može biti velika.

Navodeći da Evropa posjeduje ''magičnu privlačnost'', Brzezinski dodaje da bi ''takva Evropa mogla da postane jedna od vitalnih stožer šire evropske strukture sigurnosti pod sponzorstvom Amerike''.

Ukazujući na tendencije da Zapad širi svoj sigurnosni aranžman Brzezinski je procjenjivao širenje utjecaja NATO-a na Ukrajinu, ali i Rusiju, što mnogo govori o američkim interesima.

Sloboda Ukrajine



Iz ugla većine Rusa, pak, nezavisna Ukrajina treba biti posmatrana kao ''privremena zabluda''.

''Rastuća američka usmjerenost, posebno tokom 1994. godine, ka tome da američko-ukrajinskim odnosnima dodijeli visoki prioritet i da pomogne Ukrajini da konsolidira svoju nacionalnu slobodu, bila je od strane mnogih u Moskvi – čak i od prozapadnih snaga – posmatrana kao politika okrenuta protiv vitalnog ruskog interesa da eventualno vrati Ukrajinu natrag u zajednički tabor. To da će Ukrajina nekako biti reintegrirana, to je bilo uvjerenje mnogih pripadnika ruske političke elite'', piše američki autor.

Da ni aktuelna situacija oko Ukrajine nije slučajna potvrđuju izvještaji ruskih medija iz decembra 1996. godine.

''U doglednoj budućnosti događaji u Istočnoj Ukrajini mogu suočiti Rusiju sa veoma teškim problemom. Masovne manifestacije... razočarenja bit će praćene pozivima Rusiji ili čak zahtjevima da preuzme region'', pisala je Obshchaya Gazeta.

Zapad je i tada bio uznemiren ruskim pretenzijama na Krim i Sevastopolj, kao o provokativnim činovima kao što je uključivanje Sevastopolja u noćne prognoze za ruske gradove od strane ruske državne televizije.

Učvršćivanje suverene Ukrajine



No, bilo je odgovora i sa druge strane. Otpor moskovskom shvatanju integracije bio je osobito jak u Ukrajini.

''Njeni lideri su brzo uočili da takva 'integracija' posebno u vidu ruske rezerve prema legitimaciji, može voditi gubitku nacionalnog suvereniteta. Štaviše, i tadašnji tvrdi odnos Rusije prema novoj ukrajinskoj državi – njena nespremnost da prizna ukrajinske granice, njeno dovođenje u pitanje ukrajinskog prava na Krim, njeno insistiranje na ekskluzivnoj eksteritorijalnoj kontroli nad lukom Sevastopolju – dao je rastućem ukrajinskom nacionalizmu specifičnu boju.

Međutim, i ta medalja ima svoju drugu stranu.

''Odlučnost Ukrajine da sačuva svoju nezavisnost bila je ohrabrivana spoljašnjom podrškom. Iako je u početku Zapad, posebno Amerika, bio trom u prepoznavanju geopolitičkog značaja posebne ukrajinske države, sredinom '90-tih, i Amerika i Njemačka postale su snažna zaleđina kijevskog seperatnog identiteta'', pisao je Brzezinski.

Prema njemu, politička i ekonomska podrška ključnim novim nezavisnim državama jeste integralni dio šire strategije Amerike za Euroaziju.

''Učvršćivanje suverene Ukrajine, koja se u međuvremenu redefinirala kao srednjoevropska država, predstavlja kritično značajnu komponentu takva politike, kao što je to i uspostavljanje tješnjih odnosa sa strateški stožernim državama poput Azerbejdžana i Uzbekistana'', zaključuje Brzezinski.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: