BRANKO I ŽIVKA STOJKOVIĆ A. B. Šimića br. 3 43000 Bjelovar Telefon: 043/493-926 Mob: 095/814-82-90 e-mail: [email protected] MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA - Ministar g. Berislav Rončević - Ravnatelj policije g. Marijan Benko - Unutarnja kontrola Policije 10000 Zagreb, Ulica grada Vukovara 33 P R I J A V A Dana 15. 08. 2008. (petak) oko 17.05 sati išli smo prema svome stanu (ulica A. B. Šimića br. 3). Bili smo već na izlasku iz Gradskog parka nekih dvadesetak metara do pješačkog prelaza kod Gradske uprave, točnije rečeno: križanje ulica A. B. Šimića, Petra Zrinskog i Trg Eugena Kvaternika. U jednom trenutku pojavilo se vozilo iz smjera Pošte, iz kojeg su počeli vikati iz sveg glasa prema nama kroz otvoreni prozor sa suvozačeve strane: „Jebem ti mater četničku, četnik jedan.“ U vozilu su se nalazili Romkinja i Rom koji je vikao iz svega glasa prema nama. Vozilo (reg. oznaka BJ 572 DO) je prošlo pješački prijelaz i zaustavilo se nekoliko metara dalje. Romkinja i Rom izašli su brzim koracima iz vozila i krenuli prema nama i dalje vičući: „Stojkoviću otac ti je četnik, jebo te on. Još ti samo kokarda fali na glavi.“ Prilazili su nama u namjeri da se sukobe s nama, cijelo vrijeme Rom je držao desnu ruku odozada u džepu ispod majice. (Imao je nešto skriveno u džepu.) Oni došli su na par metara od nas, odnosno preprečili su nam put. Bili smo zatečeni i iznenađeni, jer takvo nešto nismo očekivali. Rom je vikao: „Srbine smrdljivi, sav smrdiš od glave do pete, ajde da se ja i ti ovdje potučemo.“ Ja sam odgovorio: „Ti si bolesnik. Što da se tučem s tobom kad ti tučeš samo djecu i to djevojčice.“ Nazvao sam policiju sa svog mobitela. Dok sam govorio dežurnom policajcu da su nas presreli i napali Rom i Romkinja, Rom me je i dalje vrijeđao i prijetio mi: „Ubit ću te, bolje idi iz Bjelovara.“ Te sve uvrede i prijetnje čula je osoba iz policije preko mog mobitela i rekao sam dežurnom policajcu: „Čujete li gospodine kako mi tu prijeti i vrijeđaju me.“ Rom je vikao: Da, neka čuje. To cijelo vrijeme Rom je i dalje imao ruku u zadnjem desnom džepu. Do dolaska policije Rom i Romkinja tu su nas vrijeđali svakakvim riječima: „Pička ti materina četnička, ajde da se i ja i ti ovdje potučemo.“ Supruga mi je rekla da se pazim da nešto ima u džepu, i da se maknem od njega. Ja sam mu odgovorio: ti bi se s menom tukao, a držiš se za džep. U tom trenu izvukao je ruku iz džepa i udario šakom u svoj dlan lijeve ruke, i ponovno mi pokazivao prema travi gdje hoće da se tučemo. Ja sam mu rekao da je kazneno prijavljen, zato što su on i ta Romkinja 22. 07. 2008. tukli našu maloljetnu kćer Andreu. I da će Policija i Odvjetništvo rješavati taj slučaj, odnosno da ćemo se vidjeti na sudu. Po drugi put sam nazvao policiju. Javio se policijski djelatnik i pitao: „A tko ste vi?“ Odgovorio sam da sam zvao Policiju da mene i moju suprugu napadaju Romi. Policajac je na to prekinuo liniju. Nazvao sam i treći put. Rom i Romkinja su se vratili prema svom autu i udaljili se s mjesta događaja. Mi smo ostali tu do dolaska policije. Došlo je policijsko vozilo s upaljenom rotirkom i dva policijska službenika. Mi smo im sve ispričali što se je desilo. Ubrzo je došlo još jedno policijsko vozilo isto sa dva policijska službenika. Cijeli događaj smo ispričali i njima. Dok smo razgovarali mi s policajcima, došli su Rom i Romkinja u autu, Rom je naglo izašao iz auta vičući: „Vi mene tražite?“ Pred četiri policajca je Rom kazao: Zašto sam napao gospodina Stojkovića? Vikao je: Stojković je smrdljivi četnik, i sve prijetnje i uvrede ponovio je pred njima. U ruci je mahao s nekakvim papirom. Pitao sam policajce: zašto to dozvoljavaju, da mi Rom tu prijeti i vrijeđa me, viče da sam četnik, i da će me ubiti i da odlazim iz Bjelovara. Policajci su to samo slušali, i ništa nisu poduzimali. Do nas još su došla tri Roma i dvije Romkinje i svi su vikali i isto nas vrijeđali. Policajci i dalje ništa nisu poduzimali. Romi koji su došli verbalno su napali policajce kao i mene i moju suprugu. Bilo je glupo gledati kako su se policajci upustili s njima u razgovore, jer oni nisu imali nikakve veze s tim događajem. Rom je i dalje vikao pred četiri policajca meni: „Još ti fali četnička kokarda na glavi!“ Ponovno sam pitao policijske službenike: zašto sve to oni dozvoljavaju? Nato mi je policajac rekao da pređemo cestu i odemo do službenog vozila. Pitao sam policajca: jesam li ja možda tu nešto kriv, kad me zovete na drugu stranu kod policijskog vozila i udaljavate. Rekao sam svojoj suprugi da idemo kući i da je sve to besmisleno što se tu raspravlja. Dvojica policajaca su pošli za nama. Htjeli su još nešto razgovarati. Rekao sam policajcima: nemam više što s vama razgovarati. Policija ne štiti ni mene ni moju obitelj. Pustili ste osobu koja nas je napala da ode, a niste ga legitimirali niti utvrdili njegov identitet. Tako da ni ja neznam njegovo pravo ime i prezime. Iako nam je pred mjesec dana tukao maloljetnu kćer. Ni tada nam u policiji nisu rekli njegovo ime i prezime, a bio je priveden na razgovor. Sada ga niste priveli u Policijsku postaju, niti ste nad njim izvršili alkotestiranje. Niste ga upozorili da je ostavio auto na cesti krovo parkiran. Dozvolili ste da nas Rom, Romkinja i ostali Romi koji su došli, a nisu imali s nama nikakve veze, vrijeđaju što su čuli i drugi ljudi koji su bili u parku. Niste ga pregledali da li ima kod sebe kakvo oružje. A upozorio sam policajce da je imao nešto u zadnjem desnom džepu. Očito je da se taj čovjek ponaša kao „pijani kauboj“, koji je glavnu riječ tu vodio. Nije vrijeđao samo mene i moju suprugu, nego je na ovaj način uvrijedio i omalovažio policiju. Nemoram policiju učiti što treba raditi. Ja i moja supruga smo svjesni da u policiji rade određeni policajci koji su heterogenog sastava i različito motivirani. Takvi policajci su surogat i ne bore se za pravne interese naroda, tj. Hrvatsku i njena ustavno pravna načela. Ako uz to dotira perfidna politika, koja ima suprotna mišljenja mojima, ja sam za takve proganjana osoba. A ovakve slučajeve koriste da mi se osvećuju. Zbog različitih političkih nadzora. Na Blagdan (Velika Gospoda) napravili su ovakvu javnu sramotu i izgred. Stvorili su policiji i državi bespotrebne materijalne troškove. Kada smo došli kući za nekih dvadesetak minuta došli su dva policijska djelatnika sa službenim vozilom reg. oznaka 020-192, dva policajca koja su bila u parku na licu događaja. Donesli su Zapisnik koji je sačinjavao 4-5 redova i tražili od mene da ga potpišem kako bi protiv dotičnih Roma išla prijava. Odbio sam potpisati takav zapisnik, jer nije sadržavao osnovne podatke ime i prezime protiv koga ide ta prijava. Da je policija prije poduzela sve odgovarajuće pravne i zakonske mjere ovo se ne bi desilo. Nego, određeni policajci u policiji mi fingiraju lažne slučajeve. I drago im je kad ja nešto ovakovo doživim. Samo zato što sam ih s punim pravom kritizirao i ukazivao na njihove propuste. BRANKO I ŽIVKA STOJKOVIĆ Ulica, A.B.Šimića br. 3 43 000 BJELOVAR Mob/tel: 095-814-82-90 REPUBLIKA HRVATSKA MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA 10 000 ZAGREB, Ulica grada Vukovara Kabinet ministra policii gospod. Berislav Rončević Faks: 01/6122 452 Ured ravnatelja policije gospod. Marijan Benko 10000 Zagreb, Ilica 335 Faks: 01/3788 012 [email protected], [email protected], [email protected], Poštovani ! Moje dijete napali su odrasli Romi, oni tukli su našu kćer i to u pola bijelog dana na ulici. A što je najgore to, bilo je to u blizini policijske Uprave Bjelovar. Koje je to sve sramota za ovu vlast, policiju i državu... Moja kčer ima 17. Godina , što znači da je maloljetna. Ona je povučena curica. I mi roditelji nismo nikada imali s njom ikakvih problema. Naša Andrea sad je završila srednju školu. Jučer oko 13,40 sati (22.07.2008., utorak) nazvala me je sa svoga mobitela kćer da su nju injene dvije kolegice napali Romi. One su zatim otišle u policiju. Kada sam ja tamo došao, dijete mi je bilo uplakano, tj. splašeno. Kćer mi se je sva tresla... Moja kćer tu je sjedila u hodniku policije, bespomoćno, a nitko od policajaca nije ju ništa pitao, niti je štogod poduzimao... Ja sam se obratio tu dežurnom policajcu – rekao sam mu; da su mi napali kćer. Čovjek je bezvoljno telefonirao. Mi smo tu čekali i dalje. Pojavila se je jadna gospođa i kazala nam da dođemo s njom na drugi kat – da obavi s nama razgovor. Ta gospođa, kada je ispitala moju kćer u mojoj nazočnosti – što s ej desilo, počela je tu pričati o našim pravima i zakonima. Meni je to sve izgledalo birokratski – upitao sam tu gospođu što je policija poduzela da se napadaći dovedu u policiju. Moja kćer je detaljno tu ispričala i opisala napadaće. Čak je i zapamtila broj registracijske tablice. Gospođa inspektorica je rekla da su ti Romi dobro njima poznati. Ja sam joj reakao da nisam zadovoljan kako policija odrađuje ovaj slućaj, odnosno da u svom posao bi se trebala daleko više angažirati – te da prestupnici - nisu daleko i da su ovdje trebali već biti privedeni. Inspektorica se je samo smješkala. Ja i moja kćer Andrea Stojković, sišli smo u prizemlje hodnika tamo gdje smo več bili – čekali smo da policija privede napadaće. U međuvremenu došla je i supruga Živka, koja je tražila da ju primi naćelnica Marija Galić. Dežurni policajac je rekao da je gospođa Galić na satanku i da je nemože primiti. Moja supruga je inzistirala da ju primi njezin zamjenik ili bilo tko od šefova. Policajac je uporno ponavljao da nema nikoga i da je ne može nitko primiti, da on ništa tu nemože... Još smo u istom hodniku stajali jedan sat i pol. Nikoga policija od napadaća nije privela. Mi smo razočarani s takvim ponašanjem poslije otišli kući. Druga kćer Andriana Stojković, rekla nam je - da je vidjela toga debelog Roma (koji ima oko 150 kilograma) kao se vozi u autu ispred našega stana i gleda u dvorište. Ovo je stvarno smiješno - da policija takvu osobu ne može nači, a znadu gdje živi – vrlo blizu u centru grada. Moja kćer Andrea jućer (22.07.2008.) dobila je SMS – poruku iz policije - da dođe po svoju novu (izrađenu ) osobnu iskaznicu, na tom putu prema policiji u Franjevačkoj ulici, koja je suprotna od ulice Vlahe Paljetka – gdje se nalazi policijska Uprava – biva napadnuta od strane Roma. Andrea je prelazila sa kolegicama preko pješačkog prelaza, kada su s autu naišli Romi, koji su im trubili da se požure. Moja kćer im je rukom pokatzala da što se bune, u tome smislu da ne žele trčati preko pješačkog. Romkinja je izašla iz auta i ošamarila je moju kćer Andreu, koja je dignula ruke da se brani. Iz auta je izašao Rom i nogom udario moju kčer u bedro. On navalio je i na kolegice od moje kčeri, koje su počele vikati – da ih ostavi na miru. Sramota je, da odrasli Romi tuku djecu. Ovo nije jednini slućaj, koji je policija zabilježila – jer oni su več dobro poznati policiji po takvom ponašanju. Pitam: Što je policija do sada činila i poduzela - da se ovakvi slućajevi spreče? Jučer (22.07.2208.,) dok smo našu kćer posilje podne vozili u bolnicu, susreli smo se sa tiim istim Romima na bolničkom parkiralištu – oni bili su udaljeni od nas 15-tak metara, a debeli Rom pokazivao je znakove - kao da je spreman da se tuće s menom – ja ga neću dirati, niti sam u njih ja gledao – ovo želi riješiti legalnim i zakonskim putem... Boli me ova nepravda jer policija ne štiti ni mene ni moju obitelj. Jer sam njihov rad u nekoliko navrata oubiljno kritizirao i vama kao prepostavljenima, određene policajce prijavljivao... Kada smo došli u bolničku ambulantu sa kćerkom na pregled, apsurdno je bilo vidjeti tu - kako Romkinju doktora simulira - da je ona zadobila neke povrede. Stvarno ovo je sve bezobrazluk. Činjenica je, kada bi bjelovarska policija bolje radi svoj posa, do ovakvih stvari ne bi dolazilo. Tko će biti sljedeća žrtva? Moram se sada prisjetiti ovdje, kako je taj isti Rom, na bjelovarskoj tržnici i njegovih desetak Roma napalo jednog čovjeka i ženu u autu – tako da su ima razbili cijelii auto. U slućaju policija nije mogla naći počinitelja. Ja sam bio očevidac tog slućaja. Policiji sam (tada) detaljno ispričao taj događaj, ali sam im rekao - da me u to ne mješaju i da želim ostati anonima. Da asam ispunio svoju građansku dužnost. Iz policije je procurilo sve do Roma, da sam ih ja prokazao, odnosno taj isti Rom je posilije u nekoliko navrata me na ulici provocirao. Zamoljavam Vas kao nadležnu instituciju, obračam se Vašem imenu - da po slovu zakona poduzmete sve pravno- valjane radnje i mjere. I da spriječite ovakve pojave, kako se više ovakve stvari nebi dogodile... Podnjeti ću kazneku prijavu kod Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru, protiv tih (Roma)osoba – protiv kojih je policija vjerojatno utvrdila identitet, ili bolje rečeno prikupila određene informacije. Primite izraze našaeg osobnog poštovanja! U Bjelovaru, 23.07.2008. PODNOSIOCI PRIJAVE: (RODITELJI) Branko i Živka Stojković Evo odgovora što je policija poduzela na našu Prijavu: REPUBLIKA HRVATSKA MINISARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA POLICIJSKA UPRAVA BJELOVARSKO-BILOGORSKA Broj: 511-02-01-113/45-08. Bjelovar, 08. 08. 2008. BRANKO STOJKOVIĆ BJELOVAR A. B. Šimića br. 3 Poštovani, Od strane MUP-a RH, Ravnateljstva policije, proslijeđena nam je Vaša predstavka u kojoj izražavate nezadovoljstvo načinom postupanja policijskih službenika ove PU po prijavi Vaše kćeri Andree mlljt. Stojković da su ju dana 22. 07. 2008. g. na ulici napale dvije osobe romskog podrijetla. Poduzetim izvidima utvrđeno je da su policijski službenici odmah nakon zaprimanja dojave poduzeli sve potrebne mjere i radnje u cilju utvrđivanja identiteta osoba koje su dana 22. 07. 2008.g. napale Vašu kćer. Kako je obavljenim razgovorima utvrđeno da je došlo do međusobnog sukoba između Vaše kćeri i spomenutih osoba, protiv svih troje biti će podnesen optužni prijedlog Prekršajnom sudu u Bjelovaru pod br. 511-02-05/1-PUOP-423/08. zbog počinjenog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. S obzirom da u postupanju policijskih službenika nisu utvrđeni propusti, niti povrede zakonskih propisa, Vašu predstavku smatramo neutemeljenom. S poštovanjem, NAČELNICA PU: Marija Galić, dipl. Iur. Potpisao je: p H. Mašinović i žig Policije Napomena: Ovaj odgovor preuzeo sam 13. 08. 2008. godine. Ovakav odgovor je sramotan na okolnosti koje su se desile. Činjenica je da je Hamdija Mašinović je osoba koja me godinama lažno proganja i namješta mi razne slučajeve, tj. lažna kaznena djela. Tako ispada da Policija u Hrvatskoj grubo krši ljudska prava. Osobno se pitam: Tko je danas zamjenik načelnice Policijske uprave u Bjelovaru. Za vrijeme rata u Hrvatskoj od zapovjednika specijalne policije „Omege“ Hamdije Mašinovića ljudi su ubijali tj. radili velike ratne zločine (dokaz su osuđene osobe). Danas Hamdija Mašinović ne snosi nikakvu odgovornost nego je on zamjenik načelnice Policije u Bjelovaru, koji proganja sve normalne ljude. Što znači da i dalje zloupotrebljava svoj položaj i ovlasti. Ne proganja samo mene, nego cijelu moju obitelj, čak i moju maloljetnu djecu. Svima nama namješta lažne montirane procese što je dokaz i njegov odgovor u predstavci koju sam primio. Neznam zašto to cijeli vrh Policije MUP-a dopušta, da li mu daje „zeleno svjetlo“? Podaci koje ja osobno imam o njemu vrlo su tragični i crni, ogorčen sam i zato ovako govorim, jer Hamdija Mašinović đonom ide na nas. Jer sam ga u nekoliko slučajeva već prijavio. Da dokažemo težinu prijave i olakog policijskog poigravanja sa menom i mojom obitelji. Moja kćer je žrtva, a ide na sud. Tko to sve dopušta? REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKO DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO U BJELOVARU Z A P I S N I K Sastavljen u prostorijama Općinskog državnog odvjetništva u Bjelovaru dana 23. Srpnja 2008. u 12.30 sati PRISUTNI: Mirjana Vukorepa, zamjenica općinske državne odvjetnice U ovo državno odvjetništvo pristupila je nepozvana maloljetna Andrea Stojković iz Bjelovara, A. B. Šimića 3, u pratnji oca i zakonskog zastupnika Branka Stojkovića čiji identitet je utvrđen uvidom u osobnu iskaznicu broj 103355740, izdanu u PU Bjelovarsko bilogorskoj PP Bjelovar dana 04. srpnja 2008. te nakon što je upozorena na posljedice lažnog prijavljivanja kaznenog djela podnosi slijedeću K A Z N E N U P R I J A V U Protiv: NN muškog počinitelja Romskog podrijetla te NN ženska osoba Romskog podrijetla, Zbog kaznenog djela tjelesne ozljede iz članka 98. Kaznenog zakona u vezi sa člankom 102. Kaznenog zakona. Dana 22. srpnja 2008. u poslijepodnevnim satima kretala sam se Franjevačkom ulicom u Bjelovaru u pravcu Policijske uprave, budući da sam dobila SMS poruku da mi je izrađena osobna iskaznica te da je dođem podići u postaju. Kretala sam se lijevom stranom ceste sa poznanicom po imenu Kristina, čijeg prezimena se ne sjećam osim da je zaposlena u kauflandu, te sa Mihaelom maloljetnom Gavran. Dolaskom do pješačkog prijelaza ispred zgrade Stomatologije smo odlučile prijeći cestu na pješačkom prijelazu kada je iz pravca Zvijeraca naišlo osobno vozilo marke BMW reg. oznaka BJ 764-EF u kojem su se nalazile 3 osobe romske nacionalnosti, time da su se dvije muške osobe nalazile na mjestu vozača i suvozača dok je ženska osoba sjedila odostraga. Prelazeći cestu navedene osobe u vozilu su trubile tražeći od nas da bržim korakom prelazimo cestu, na što sam ja reagirala dignuvši ruku, nakon čega smo nastavili prelaziti pješački prijelaz. Dolaskom do trgovine Europek, za što nam je trebalo nekoliko sekundi vremena okrenula sam se i zamijetila kako je navedeno osobno vozilo nalazilo parkirano na djelu gdje je stajalište autobusa. Zamijetivši isto vozilo vidjela sam kako jedna od osoba i to muška osoba koja se je nalazila na mjestu vozača izlazi iz vozila, radi se o osobi krupnijeg stasa, visine oko 175 cm, duže crne kose do ramena, sa ogromnim zlatnim lančićem oko vrata i sa velikom tetovažom na desnoj ruci, ta je osoba krenula prema mena vičući da što ja njemu pokazujem, u kojem trenutko sam se ja vidno preplašena okrenula da pođem međutim isti me je primio za ruku iznad lakta, i to u dva navrata jer sam ja pokušavala otići što dalje od njega, i u tim trenucima se je pored nas stvorila ženska osoba, koju sam prethodno vidjela u istom vozilu. Radi se također o osobi romske nacionalnosti, nešto nižeg rasta, plave kose skupljene u rep ili punđu. Ta ženska osoba je tada počela meni nešto govoriti, mislim da je govorila na romskom jeziku, jer je ja nisam ništa razumjela i ona je dolazeći prema meni jednostavno prišla i ošamarila me u lijevu stranu lica. Kada se je to događalo mene ta muška osoba više nije držala za ruku ali je stajao sa strane i promatrao je sve to. Moje prijateljice su za cijelo to vrijeme stajale pored mene i bile su također u šoku i iznenađene cijelim tim događajem. Nakon toga me je ta ženska osoba napala tako da je u bijesu nasrnula na meni, time da se ja sada nemogu izjasniti da li me je ona tada još čime i gdje udarila jer se ja od silogivosti tog napada nisam uspjela snaći i bila sam iznenađena tom reakcijom, tako da su moje prijateljice koje su se nalazile pored mene priskočile da mi pomognu te su tu žensku osobu odmicale što dalje od mene jer je ona uporno nasrtala prema meni. U trenutko kada je ta ženska osoba nasrnula na mene i kada su mi moje prijateljice priskočile u pomoć, muškarac koji je stajao do te ženske osobe je također krenuo prema meni i tada me je tako jako i silovito udario svojom nogom obuvenom u cipuelu u moju lijevu natkoljenicu da sam ja od siline tog udarca posrnula i gotovo sam pala na pod ali sam se posljednjim atomima snage uspjela održati na nogama. Nakon toga su moje prijateljice i to Kristina i Mihaela počele vikati na tu mušku i žensku osobu da nas ostave na miru, te je ženska osoba krenula prema osobnom vozilu dok je muškarac ostao stajati sa strane, a mi smo polako krenule prema policijskoj postaji, i na nekih par metara ja sam se okrenula i zamijetila kako je navedeni muškarac koji me je udario opet krenuo prema nama ali mi smo se samo požurile prema naprijed i mislim da se je on tada vratio do vozila. Cijeli taj događaj me je užasnuo i šokirao tim više što ja doista nisam ama baš ništa radila, je ponavljam pokret ruku koji sam ja napravila na pješačkom prijelazu nije bio nikakav uvredljiv pokret ili nešto slično tome da bi kod navedenih osoba izazvalo upravo ovakvu reakciju i dovelo do mog ozljeđivanja tim više što ja osobno navedene osobe niti ne poznajem. Ja sam ove godine završila srednju trgovačku školu, mirne sam i povućene naravi te nikada nisam imala bilo kakvih izgreda ili sukoba sa bilo kim. Navedeni događaj me je duboko uznemirio i šokirao. Treća osoba koja se nalazila na mjestu suvozača za cijelo vrijeme ovog događaja nije izlazila iz vozila a radi se o mlađoj muškoj osobi, mojih godina. Moje prijateljice koje su se nalazile sa mnom također imaju saznanja o događaju te ih se na te okolnosti može ispitati. Nalazim kako je na moju štetu počinjeno kazneno djelo tjelesne ozljede od strane NN muške i ženske osobe te tražim da se provede operativna obrada i utvrdi identitet počinitelja. Konstatira se da je oštećenica tijekom pričanja događaja, govoreći o navedenim NN osobama kao i tome kako su je udarale plakala. Oštećenica prilaže ambulantni list OB Bjelovar o ozljedama koje je zadobila dana 22. Srpnja 2008. Z.Z. oštećenice otac Branko Stojković prilaže podnesak koji se odnosi na inkriminirani događaj 22. srpnja 2008. Nakon što je stranka upozorena da može pročitati zapisnik, ista to odbija učiniti jer je slušala glasni diktat istoga što potvrđuje i svojim potpisom. DOVRŠENO u 13.30 sati. U potpisu: ZAMJENICA ODO: STRANKA: Mirjana Vukorepa (vlastoručno) Andrea Stojković (vlastoručno) Z.Z. Branko Stojković (vlastoručno) Vezano uz gore navedenu Kaznenu prijavu koju smo podnijeli 22. 07. 2008. ističemo da Policija nije poduzela odgovarajuće mjere, već dopušta linč nad menom i mojom obitelji. Da se je prema tim osobama – Romima iz Policije nešto poduzele, ja i moja supruga ne bi doživjeli ovakav sramotni napad s njihove strane. Činjenica je da me je bjelovarska Policija nekoliko puta lažno kazneno gonila, a na Sudu sam oslobođen. Tko za takve stvari snosi odgovornost. I kako se nešto takvo i dalje može događati? Dotični Rom i njegovi Romi ugrožavaju i povređuju osobne slobode i prava čovjeka (mene i moje supruge) zaštićene Ustavom RH članak 1. KZ-a. Nadalje, članak 33. st. 3 KZ-a navodi pokušaj ozljeđivanja, te prijetnja članak 129. st. 1. KZ-a, kao i nasilničko ponašanje članak 331 KZ-a. Sve ove pravne norme iz KZ-a Policija je izostavila kada se radi o meni. Napominjem: Istog Roma znam već desetak godina. Znam ga iz grada iz viđenja. Sada ću opisati na koji način sam došao u sukog sa njime. Prije 4-5 godina slučajno sam se zatekao na Gradskoj tržnici u Bjelovaru, kada u oko podne on i još desetak njegovih Roma napali jednog čovjeka i njegovu ženu (obitelj Subotičanec). Samo zato što se htio parkirati tamo gdje su oni stajali. Svi Romi zajedno muški i ženski skočili su na automobil i počeli šakama, nogama i laktivima tući po autu. Tome čovjeku su razbili cijeli auto, on i žena su ostali u šoku. Zvali su Policiju, ali Policija nije znala o kojim se počiniteljima radi – tada sam ja policiji pomogao da se otkriju počinitelji. Iz Policije je procurila informacija do Roma da sam ih ja prokazao. Ja sam obavio samo svoju građansku dužnost. Od tada me taj Rom ali ti ti njegovi učestalo provocira i izaziva. Kada je Rom napao moju kćer Andreu mlljt. Stojković, napomenuo joj je da mu je dosta njezinog oca. Iz ovoga proizlazi da ju je napao namjerno kako bi mene opet izazvao. Sva ova djela je dotični Rom počinio sa predomišljajem, čak i kada je okrenuo auto na cesti i vratio se da mi tuče kćer. Ovdje želim skrenuti pozornost da ukoliko Policija nebude mene i moju obitelj zaštitila (kao što nas i do sada nije štitila) od ovakvih napada, morati ću biti prisiljen naći određeni način da se sam obranim i zaštitim. Kada me je Rom pred četiri policijska djelatnika zvao da se s njim tučem tamo po strani u parku – rekao sam mu da može samo ako se kod Javnog bilježnika potpiše i da izjavu, da za posljedice u tom slučaju izuzmu se Policija, Odvjetništvo i Sud, i da ne odgovaram za njegove povrede. Na to je Rom ostao izbezumljen. Zašto govorim ovakvim riječnikom, jer moram braniti svoju čast i dostojanstvo, i ne želim da mi je itko gazi. Branko Stojković A.B. Šimića 3 43000 Bjelovar POLICIJSKA UPRAVA BJELOVAR 43000 BJELOVAR Ulica Vlahe Paljetka bb P R I J A V A Sada sam bio na Gradskom korzu. Prišao mi je jedan poznanik, koji se zove Darko Domljan. Znam da živi u Haulikovoj ulici u Bjelovaru. On mi je rekao: „da mi čestita što sam napisao letak, tj. članak o ciganskom gradu, i da je to sve istina.“ Ja sam mu rekao da to nisam ja napisao. Istog momenta sa svog mobilnog telefona nazvao sam Policiju, te prijavio da se ograđujem od toga, jer ja nisam to napisao. Ovim putem prijavljujem nepoznatog počinitelja. Tekst ja nisam ni vidio, niti znam što piše. Ali iz razgovora sa Domljanom saznao sam da sam ja potpisan. U ponedjeljak 18. 08. 2008. godine podnijeti ću Kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja na Općinskom državnom odvjetništvu. S poštovanjem! U Bjelovaru, 16. 08. 2008. Sati 12.40 PODNOSIOC PRIJAVE: Branko Stojković NAPOMENA: Dana 16. 08. 2008. oko 13.30 sati ja i moja supruga Živka Stojković pristupili smo u Policijsku upravu Bjelovar, kako bi predali gore navedenu PRIJAVU. Rekli su nam da urudžbeni ne radi, jer nije radni dan i da PRIJAVU donesemo i predamo u ponedjeljak 18. 08. 2008. Dežurni policajac (koji je i zapirmio moju telefonsku prijavu) zamolio me je da tu malo sačekam dolazak policijskog djelatnika koji će sa mnom obaviti razgovor na te okolnosti. Policajac (broj značke MUP-a 27538) razgovarao je samnom i načinio službenu zabilješku. Na kraju ove pismene predstavke i to podkrepljene sa dokumentacijom, zamoljavam Naslov kojem se obraćam da provede sve zakonske mjere protiv ovakvih nasilnika, tj. da uzmu u zaštitu mene i moju obitelj. Ističem da od tih događaja Romi mi učestalo obilaze oko stana. Prijavu sam poslao na sve adrese i svima mjerodavnim tijelima u Republici Hrvatskoj. Zvali smo me telefonski iz Sabora RH, tajnica iz Ureda podpredsjednice Sabora gđe. Đurđe Adlešić da su zaprimili našu prijavi i proslijedili je dalje na postupanje. U vezi prijave obratili smo se i Državnoj pravobraniteljici za djecu gđi. Mila Jelavić koja je također dobila svu dokumentaciju od nas, i rekla da će se posebno zauzeti za našu maloljetnu kćer da počinitelji budu kažnjeni. Telefonski su nas zvali iz Ureda za ravnopravnost spolova gdje su od nas tražili da im dostavimo putem pošte sve papire sa original potpisima, koji će im služiti kao punomoć da mogu zaštititi našu kćer odnosno našu djecu. Želim napomenuti na kraju da sam poslije napada na nas o svemu htio obavijestiti i nadležne u Zagrebu putem otvorenog službenog telefonskog broja 0800 0092 na koji mi se uopće nitko ne javlja, iako sam zvao barem 30 puta taj dan. Na što sve ovo liči i kome da se ja obratim? S poštovanjem! U Bjelovaru, 16. 08. 2008. PODNOSIOCI PRIJAVE: Branko Stojković i Živka Stojković