Knjiga je treće autoričino djelo, a sastoji se od pjesama kojima je ovjekovječena najdublja emocija žene, supruge i majke, kako u surovim ratnim uslovima, tako i poratnom periodu. Protkana ljubavlju prema porodici, ova poezija će dirnuti svakoga ko iskreno osjeća ljubav, bol i čežnju.
Promotor na događaju je prof.dr. Evner Kazaz, koji je ujedno i recenzent djela.
Pjesnikinja Advija Hajdo Balta rođena je 26. aprila 1955. godine u Crnoj Rijeci (Ilijaš). U osnovnu školu polazi sa četiri i po godine i time postaje najmlađa učenica bivše države Jugoslavije. Sa dvanaest godina pohađa Drugu gimnaziju u Sarajevu, a sa nepunih 17 godina upisuje Pravni fakultet u Sarajevu, koji uspješno završava u 21. godini. Danas radi kao tužiteljica u Kantonalnom tužilaštvu Sarajevskog kantona. Udata je i majka troje djece.
Iz recencije prof.dr. Envera Kazaza izdvajamo: "U ljubavnoj poeziji, koje inače u recentnoj književnoj praksi ima sve manje, Advija Balta Hajdo suočava nas sa poetikom neointimizma i nove osjećajnosti u našem dobu. Pjevati o ljubavi sred zgarišta, ima li ljepše i ljudskije nakane. Ljubav tako nije samo spasonosna energija, poruka odanosti, stapanja, nego i jezičko utočište u koje se sklanjamo i u kojem nas jezik miluje svojom emocijom...."
"Soba sa šiltetima"
Stojim skamenjena, Kuća moja srušena
I skršena i spržena Kuća moja šaka pepela Na mjestu gdje je sećija bila Žalosne vrbe izrasle.
Kome je smetala Kuća moja drvena?
Selo moje izgorjelo Putevi njemu zarasli Trave na njima podivljale.
Tišina. Ni pjev horoza Ni mukanje krva Ni ovaca na livadi Ni djece na avliji Ni stola pod jabukom Ni džezve na stolu Ni musafira oko stola.
