Isplakah se ko budala citajuci rijeci ove nesretne zene, uopce ne mogu razumjeti i pojmiti kako zive i kako ostadose normalne i kako nisu umrle od tuge i od kud im snaga. Ne znam kako mogu gledati kako svijet ide naprijed a one jos traze stopalo, glavu ili ruku svog djeteta. Stid me, tacno me stid sto malo cesce ne pomislim na njih, a svuda su oko nas. Stid me sto kaktkad pomislim kako mi fali nesto, nesto glupo sitno nebitno i povrsno... A zapravo imam sve! :((