Svakodnevnica Bosne i Hercegovine.
Na obična pleća jadnog i bijednog čovjeka natovareno milion obaveza, briga, jada, nema posla nema novca, jad i čemer, penzioneri umiru od gladi i neimaštine.
šta nam drugo ostaje nego da se ubijemo.
Ja nikad nisam nalazila opravdanja za ovo, jer sam uvijek znala da On nikoga ne opterećava preko njegovih mogućnosti, ali... toliko ima tužnih sudbina da je to za nepovjerovati nekome ko ima iole normalan život. Kad je mene neki dan žena, nakon što je u pola godine izgubila svekra, pa majku, pa sestru, a ostao joj samo otac, koji je trenutno karakteristika i mogućnosti jedne biljke, izgubila i drugog sina (jednog je već izgubila prije par godina), a čitav život je kućanica, neobrazovana i malih mogućnosti za uvođenje nekih aktivnosti u život, dok natapa veliki peškir svojim suzama, upitala: a za šta ja sad da živim?, ja tačno nisam znala šta da joj kažem.
Na ovom svijetu je toliko puno tuge i samo trebamo stalno imati na umu da ljudima ne otežavamo dodatno svakodnevnicu, ako nekome ne možemo olakšati, barem da mu ne otežavamo, počevši od toga da ga propustimo u redu na šalteru, pa do toga da nekome odnesemo hljeba da nahrani porodicu...