Evo originalnog prepisa''nabijanja na kolac'' Nabijeni se zove Sulejman el-Halabi: Ivo Andrić, srboslovenski kvazi nobelovac je tu scenu nabijanja na kolac prepisao, ukrao, podžonio od jednog francuskog pisca koji je opisivao nabijanje na kolac Arapina, Alžirca od strane francuskih vojnika. "Na zemlji je stajao jedan kolac od sedam osam stopa duljine. Dok je Bartolomeo Sera svojim bodezom ostrio vrh kolca, Sulejman je stajao posve ravnodusno. Njegova je desna ruka bila posve izgorena i pretvorena u ugljen. Krvnik ga povali na tle i zareze mu nozem veliku ranu na tragu. Poslije priblizi kolac ovoj rani i pocne ga jednim maljem utjerivati u tijelo. Kad mu je kolac dosao u prsa, zaveze mu ruke, digne ga u zrak i zabije u zemlju. Dok se ova grozna kazna vrsila, bijedni mladic, osim sto se nije tuzio, nije od sebe davao ni glasa. Naravno da mu je dusa gorjela i da je osjecao najzesci bol, ali mu se na licu moglo vidjeti da ovo nije htio da oda. Kad je dignut u zrak pogledao u narod, visokim glasom izrekne "Kelimei-sehadet"-svjedocanstvo da je Bog samo jedan, i zamoli da mu donesu vode. Jedan vojnik koji je cuvao strazu kod koca htio mu je ispuniti zelju. Bartolomeo Sera mu to zabrani rekavsi "Sta to cinis? Ako mu dadnes vode odmah ce krepati". Sulejman je na uspravljenom kocu zivjeo cetiri sata. Gdjekada je ucio neke citate iz Kur'ana, a pogled je upro u nebo. Da se iza odlaska Sera strazar nije smilovao i dao mu vode, mozda bi jos nekoliko sati zivjeo. Sulejman je umro cim je popio vodu. Glava mu je pala na lijevo rame, i tako je na kocu ostavljen cetrdeset i osam sati. Sulejmanov kostur je ocistio vojnicki kirurg Larrey i onda je otpremljen u Pariz da se izlozi u Muzeumu".