Položaj Bošnjaka u prvim mjesecima velikosrpske okupatorske tvorevine (prve Srboslavije) Kraljevine SHS "Mi ćemo dati Turcima 24 sata. Makar i 48 sati vremena da se vrate u pradedovsku veru. A što ne bude htelo to poseći, kao što smo svojevremeno uradili u Srbiji..."- riječi su Stojana Protića, prvog predsjednika Vlade K SHS, a koje je u svojim memoarima "Uspomene na ljude i događaje" zapisao Ivan Meštrović. U novoj državi, Muslimani kao narod nisu priznavani. Od početka su bili zapostavljeni. Srpski i hrvatski političari te njihove stranke nastojali su pridobiti muslimanske intelektualce i viđenije muslimane, kako bi preko njih asimilirali muslimansko stanovništvo u Srbe ili Hrvate. Muslimanima je zabranjeno da svoj jezik nazivaju bosanskim. Izloženi su raznim represalijama i policijskim žandarmerijskim progonima. Ubijani su nedužni ljudi, žene pa i djeca. To se osobito dešavalo u Sandžaku i istočnoj BiH. Sredinom 1919. godine u Plavu je ubijeno 450 Muslimana, pretežno žena, djece i staraca od strane odreda Vasojevića kojima je komandovao Lakić Vojvodić. Oko 3 000 Plavljana spasile su tada savezničke jedinice. Godine 1919. samo u istočnoj BiH ubijeno je preko 3 000 Muslimana. Zlostavljanje, pljačke, silovanja, paljenje naselja i ubijanja nedužnih ljudi tada je uzelo velikog maha u srezovima istočne Bosne: Foča, Rogatica i Višegrad. Reisul- ulema Džemaludin Čaušević upozorio je Zemaljsku vladu. Sve je to rađeno u vrijeme kada je prva vlada Kraljevine SHS zahtjevala i nastojala da dobije međunarodno priznanje od velikih sila. Velike sile su znale za ove surove postupke nove države. Prije nego se odlučivalo o priznanju, vlada K SHS morala je potpisati ugovor na Versajskoj konferenciji (10. septembra 1919.) da se obavezuje na zaštitu stanovnika "... koji se po rasi, jeziku ili religiji razlikuju od većine stanovnika". Istovremeno, vlada K SHS potpisala je Senžermenski ugovor. Član 10. tog ugovora glasi: "Država Srba, Hrvata i Slovenaca pristaje da za muslimane u pogledu njihovih porodičnog i ličnog statusa donese odredbe koje dopuštaju da se ta pitanja regulišu po muslimanskim običajima..." (...) "Država Srba, Hrvata i Slovenaca obavezuje se da osigura zaštitu džamija, grobalja i drugih muslimanskih vjerskih ustanova. Daće se sve potrebne olakšice i dozvole postojećim muslimanskim zakladama (vakufima) i vjerskim dobrotvornim ustanovama, a Vlada Srba, Hrvata i Slovenaca neće za ustanovljenje novih vjerskih i dobrotvornih ustanova uskratiti ni jednu od potrebnih olakšica..." Međutim, u praksi su represalije i dalje nastavljene. U Zemaljskoj vladi BiH i svim državnim organima smjenjivani su Muslimani a mjesto njih postavljeni činovnici iz Srbije. U periodu od 1918. do 1921. godine desilo se 2 000 pojedinačnih ubistava Muslimana od strane Srba. U svakom ubojstvu ustanovljeni su počinioci ali nijedan počinioc zločina, samo zato što je Srbin, a žrtva musliman, nije odgovarao za ubojstvo. Podatak o broju od 2 000 ubijenih Muslimana iznio je dr. Mehmed Spaho na sjednici Privremenog narodnog predstavništva, septembra 1920. godine. Izjava nije ni osporavana ni potvrđivana od vladajućih krugova. Zemlja je nasilno oduzimana, vlasnici ubijani, protjerivani ili zaplašivani. Vršena je pljačka i nasilna pretvorba vlasništva, tortura, paljevina imanja i ubojstva. Državne ustanove su šutjele što znači da su ova nedjela jednim dijelom tolerisale. Prvi javni bošnjački protest koji je zabrinuo i srpske krugove jeste intervju reisul- uleme Džemaludina ef. čauševića Charlesu Rivetu, dopisniku pariškog lista "Temps". Čaušević se obratio francuskoj javnosti i od nje tražio zaštitu za svoju zajednicu. "Tisuće ubijenih ljudi, 76 sprženih žena, 270 razorenih i opljačkanih sela.." U Sarajevu je, januara 1920., 2 000 građana podržalo protestni skup povodom stradanja Muslimana u Bileći i drugim mjestima istočne Hercegovine, te Prijedoru. Na skupu je usvojena rezolucija i upućena kao protest i zahtjev za zaštitu Ministarstvu unutrašnjih poslova u Beogradu. U Sandžaku je položaj Bošnjaka bio najteži. Tu Srbi nisu dozvolili uspostavu odbora Jugoslovenske Muslimanske Organizacije, mada je to u nacrtu stranke predviđeno. Kavim su zločinima Bošnjaci bili izloženi najbolje svjedoči "Memorandum muslimanskih izaslanika iz Novopazarskog Sandžaka" koji je augusta 1919. upućen vladi u Beogradu. U Memorandumu se navode najdrastičniji slučajevi zločina i ucjene. "Bijelo polje je dalo najprije 70 000 kruna ucjene(...) od 500 muslimanskih kuća ostalo je pošteđeno samo 20, a od 120 muslimanskih dućana samo 2(...) U Pljevljima je tražena cijena od 1 milion kruna, pa je pogođena na 90 000 kruna i to jedna trećina u zlatu, a dvije u papiru (...) Stoka je sva oduzeta (...) naše komšije pravoslavni ne poštediše ni naše vjerske svetinja i naš obraz. U sandžaku je ostalo malo koja džamija a da nije opljačkana (...) Kučevićeva džamiju (Fethiju) u Bijelom Polju pretvoriše, bez ičijeg pitanja, u pravoslavnu crkvu (...) U školama sile našu muslimansku djecu da uče pravoslavnu vjeronauku, dočim im zabranjuju da slave petak (...) izbjeglice se ne mogu vratiti u svoja sela tako da čak i po ulicama spavaju (...) a oni koji bi se vratili nemaju kud jer su im kuće, ako nisu popaljene, zaposjeli njihovi pravoslavni susjedi a zemlju uzurpirali i zasijali (...) agrarna reforma sastoji se kod nas u otimanju i pljačkanju muslimanskog posjeda (...) Bošnjaci su bili prisiljeni braniti svoj život, mnogi su se odmetnuli u šumu, nastala je hajdučija i građanski rat. Stanje je utoliko teže što su vlasti odmah u početku podijelile oružje pravoslavnom stanovništvu, a od muslimana oduzele sve, pa često i sjekire (...). " http://www.youtube.com/watch?v=VXbop8zs0jY