Sve je ovo super, ali ne kontam guranje nekoga ko je 1992 godiste da prica o ratu. Taman joj sjecanje pocinje poslije rata. Ovaj 1988. godiste ako nista ima neke flesove, ali sta ona ima pricati kad se apsolutno nicega ne moze sjecati.
Moze da prica o propalom djetinjstvu, odrastanju bez oca ili majke, da prica o gladi i neimastini, danima provedenim u sklonistu, ranjenicima u njegovom haustoru, rafalima, mrtvima po ulici, pozarima, bjezanju pred snajperom, o nocima pod svijecama, vlazi u podrumu, o hladnoci, o placu, o bolu, o strahu...
Ja sam 80ih morao u tri ujutro napamet znati sve partizanske ofanzive iz WWII, što ne bi i smrdska omladina samo 15 godina nakon agresije pričala o ratu?