Taj dan je na snazi bilo primirje i odmarao je sa jedinicom u kojoj je bio i njegov zet kada su na njih bačeni minobacači. Povrijeđen je u nogu tokom prvog udarca, a zet se bacio na njega kako bi ga zaštitio od gelera. Rane koje je zadobio štiteći svog saborca pokazale su se fatalnim.
Kaže da još uvijek osjeća kako njegovi mrtvi prijatelji razgovaraju s njim.
Kada je počela agresija Rusije na Ukrajinu naoružao se u dobrovoljačkoj odbrambenoj jedinici i poslat je u zasjedu ruskim snagama oko Makariva koje su nastavljale sa naporima da zauzmu glavni grad. Nakon što je ponovo ranjen demobilisan je.
"Od tog prvog incidenta osjećam da moj zet još uvijek razgovara sa mnom. Kada mi treba savjet, ponekad razgovaram s njim. Čini se kao da pomaže. Druga stvar je da ja ne sanjam. Ili se barem ne mogu sjetiti da sam sanjao", rekao je.
Kaže da mu pomaže boravak sa konjima, kao i seanse u centru. Naglašava da se osjećao kao "riba u vodi" kada se prošle godine vratio vojsci, a demobilizacija nakon druge povrede učinila je da se osjeća tjeskobno i bezvrijedno.
Kaže da je to problem koji osjećaju mnogi vojnici.
"Borili smo se jer nam je to bila dužnost. Ali sada ne znamo šta se od nas očekuje", rekao je.
Nacionalni centar za PTSP pri američkom odjelu za boračka pitanja procijenio je da će u nekom trenutku svog života, sedam od svakih 100 veterana imati PTSP.
