Staljin je najveci pravi , terorista. link za video Primjer komunističkog suđenja http://www.youtube.com/watch?v=3pNGJJRwZVI&feature=related Stravična u.bija.nja seljaka u SSSR-u http://www.youtube.com/watch?v=ZwidUpqAFlo&feature=related Staljin: dvor crvenog cara http://www.youtube.com/watch?v=5zVVlSTneI8&feature=related Masoni http://www.youtube.com/watch?v=VKaP1rqiinU&feature=related

O Milanu Gorkiću, generalnom sekretaru KPJ od 1932. do 1937.: “Drugovi u Zagrebu su bili nezadovoljni da sam odmah nakon robije morao obavljati ilegalni rad, a ne ići u Moskvu. U tome su vidjeli sabotažu i njegovu (Gorkićevu, op. a.) namjeru da me opet pošalje na robiju. Onda hrvatski drugovi nisu vjerovali CK KPJ i mislili su da je Gorkić provokator”. Gorkić je optužen kao trockist i likvidiran u Moskvi 1937. O Ivanu Gržetiću-Flajšeru, najomiljenijem jugoslavenskom komunistu, preko kojeg je Tito napadao Gorkića: “Poznajem ga od 1926. U partijskom radu je bio prije, a i sada je lijenčina... U privatnom životu voli ženske, no inače je vrlo oprezan. U Moskvi su se Gržetić i Horvatin družili i zajedno opijali. U Splitu je stanovao u kući istaknutog fašista... Flajšer je tijesno povezan s Gorkićem, s kojim se često opija.” Gržetić je u.bij. en u čistkama. 

Osim što je slao izvješća NKVD-u, Josip Broz Valter osobno se u Moskvi sastajao sa Staljinovim obavještajcima Jakubovičem i Ivanovom Karaivanovim-Špinerom. Protivnike je uglavnom prokazivao kao pripadnike lijeve ili desne frakcije, što se u Moskvi smatralo velikim krimenom, zbog kojeg su se u čistkama gubile glave. Tito je 1938. je NKVD-u predložio cinkarenje i onih koje dotad nije spomenuo.  O Milanu Gorkiću, generalnom sekretaru KPJ od 1932. do 1937.: “Drugovi u Zagrebu su bili nezadovoljni da sam odmah nakon robije morao obavljati ilegalni rad, a ne ići u Moskvu. U tome su vidjeli sabotažu i njegovu (Gorkićevu, op. a.) namjeru da me opet pošalje na robiju. Onda hrvatski drugovi nisu vjerovali CK KPJ i mislili su da je Gorkić provokator”.

Godine 1937. i 1938. Tito putuje u Pariz, gdje je bilo vodstvo KPJ, ponaša se kao šef i laže da ima zaštitu Kominterne, međutim, vođa Partije Gorkić ne shvaća ga ozbiljno. Nakon Titovih tajnih izvješća NKVD-u Gorkić je pozvan u Moskvu, uhićen i likvidiran 1937. Ostale glavešine KPJ ne samo da nisu Titu htjele prepustiti partijsko vodstvo, nego su podupirale kandidaturu Petka Miletića koji je do 1939. robijao u Srijemskoj Mitrovici.   Potkraj 1938. došlo je do preokreta, Titovi protivnici u Kominterni označili su ga kao trockista. Međutim, šefovi NKVD-a spasili su Tita jer su imali u njega povjerenja. Zatim su ga, unatoč protivljenju Kominterne, instalirali 1939. za privremenog generalnog sekretara KPJ.

Bombaški proces - Naime, nakon tzv. bombaškog procesa u Zagrebu 1928. i robije Tito se 1934. sklonio u Beč. Kad je dobio dopuštenje i preporuku Milana Gorkića, generalnog sekretara KPJ od 1932. do 1937., otputovao je u Moskvu pod izgovorom da želi studirati na Lenjinskom sveučilištu. No, pravi razlog odlaska u Moskvu bila je ambicija da postane generalni sekretar KPJ. U travnju 1935. uspostavio je kontakte sa šefovima tajne policije NKVD, koji su od njega tražili da napiše karakteristike svojih drugova i vlastitu biografiju, što je vrlo rado učinio. Time je stekao povjerenje NKVD-a, koji ga je ubacio u jugoslavensku delegaciju VII. kongresa Kominterne usprkos protivljenju partijskog vodstva.

Tekst-Tito je cinkao drugove koji su kasnije u.bij.e .ni-- Josip Brzo Tito na tron jugoslavenske Partije uspeo se cinkanjem partijskih drugova NKVD-u , sovjetskoj tajnoj policiji koja je provodila čistke i upravljala kaznenim i radnim logorima. Rezultat je to istraživanja Silvina Eiletza (“Titove tajanstvene godine u Moskvi 1935. - 1940.”, Metropress, Zagreb), austrijskog povjesničara slovenskog podrijetla, koje je proveo u Ruskom državnom arhivu za društvenu i političku povijest. Eiletz je na uvid dobio 389 stranica dokumenata, a riječ je uglavnom o izvješćima agenta NKVD-a Josipa Broza Valtera, zbog čijih je denuncijacija smaknuto kompletno partijsko rukovodstvo KPJ.  Tito je nakon toga postao generalni sekretar KPJ.

Što možemo zaključiti iz Titovih pregovora s Wehrmachtom? Dok su partizani kao guske u magli ginuli na Neretvi i Sutjesci (totalno su uništene tri od četiri Titove divizije, a jedna divizija, 1. „proleterska“ je razbijena, poginulo je sedam (7) tisuća partizana, šest (6) članova jugokomunističke skupštine AVNOJ itd.), partizanski vrhovni komandant i veseli diktator „Tito“ pregovarao je s neprijateljima i okupatorom s kojim je uspostavljeno primirje! ZASAD TOLIKOKOOOOOO,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

Đilas u svojim memoarima spominje i da je Titova delegacija rekla Nijemcima da će se partizani boriti protiv Britanaca ako se iskrcaju, a partizansko rukovodstvo je to zaista i mislilo, navodi Đilas, da će se boriti protiv Zapadnih saveznika ako pokušaju u slučaju iskrcavanja potkopati vlast KPJ podržavanjem četničkog režima. U Zagrebu je partizanska delegacija u intermezzu do pregovora otišla s njemačkim časnicima čak i u jedan zagrebački kino. Delegacija se u Sarajevo vratila 30. ožujka, i istoga dana se s kamionom sa zamijenjenim partizanskim zarobljenicima uputila u Trnovo. Tito je odmah odobrio Velebitov povratak u Zagreb, i zaustavio je operacije hrvatskih partizana u Slavoniji, posebno na pruzi Zagreb – Vinkvoci – Beograd. Taj nalog je izvršio Velebit. Hitler je prekinuo daljnje pregovore ali dogovor između njemačke i jugoslavenske partizanske vojske je ispoštovan. (Izvor: Roberts, „Tito, Mihajlović i Saveznici“ i Walter Hagen „Die geheime Front“, str. 268.)

U Gornjem Vakufu su Nijemci fotografirali Titove izaslanike, i Velebit, Đilas i Popović ostali su tamo 14. ožujka, čekajući da se nastave pregovori ali odgovor nije dolazio. Istoga dana kasno popodne stigao je nalog da se Titove izaslanike povede u Sarajevo. Njemački časnici su partizanima vratili osobno naoružanje i streljivo ali pod uvjetom da njime ne napune oružje. Koča Popović se vratio u Vrhovni štab, a Velebit i Đilas su u vojnom vozilu nastavili put do Sarajeva gdje su ih Nijemci smjestili u stanu jedne tridesetogodišnje Srpkinje, supruge jednog zarobljenog oficira. Sutradan su ih odveli do njemačke komande koja je bila smještena u zgradi zvanoj Konak. Partizane je preuzela sekcija vojne kontra-obavještajne službe Abwehr u kojoj su bili primljeni od strane nekoliko visokih časnika njemačke vojske. Partizanska delegacija bila je od strane Nijemaca smještena u jednoj zgradi pod njemačkom kontrolom na Zrinjevcu u kojoj su 26. ožujka 1943 god..

vidi mu face,,šta si se prepo pa to oni već imaju,kupili na buvljaku ,,,joj ja tebe tek sad skonto

Titovi pregovori s WehrmachtomU to vrijeme, u ožujku 1943. dolazi do pregovora između partizanskog Vrhovnog štaba i njemačke komande, o čemu nema gotovo ni riječi u službenoj povijesti partizanskog pokreta, ali zato u knjizi disidenta Titove Jugoslavije, nekadašnjega hardlinera i ideološkoga marksiste clana politbiroa CK KPJ, Milovana Đilasa, bliskog Titova suradnika i ratnoga druga, objavljena pod engleskim naslovom „Wartime“ (Vrijeme rata), u izdanju Martin Secker & Warburg Ltd., 14 Carlisle Str., London WIV 6NN.Tito je - svjedoči Đilas - od svih iz CK KPJ bio najmanje skeptičan glede dogovorenoga sastanka s Nijemcima.http://crniblogkomunizma.blog.hr/2009/02/index.html

Tito o staljinizmu ništa nije znao dok nije došao u Moskvu (u veljači 1935. godine). Tad je shvatio da se u staljinizmu svatko svakog boji. Prije no što je došao u Moskvu nije bio kriminalac, no u Moskvi je to postao, šaljući ljude u smrt.“

osim Komunističke partije Sovjetskog Saveza, KPSS, naravno. K tome komunisti iz zapadnoeuropskih komunističkih partija nisu bili denuncijanti; čelnik KPI, Palmiro Togliatti, pisao je sovjetskoj tajnoj policiji malo karakteristika dok je Josip Broz „Valter“, poznat nakon WWII kao „Tito“, pisao sovjetskoj tajnoj policiji puno negativnih karakteristika o svojim drugovima koji su, ili bili m.rt.vi, ili su nakon toga ub ije.ni od strane staljinističkog režima, kao i oni koje je „Valter“ isključio iz članstva KPJ i o tome obavijestio Kominternu nakon čega su bili u Moskvi strijeljani do s.mrti. Zato je Tito najveći denuncijant u Istočnoj Europi! Kominterna je „Valtera“ (1938.) osudila na s. mr. t, NKVD ga je spasio, navodi dr. Eiletz. Tito je bio veoma prestrašen, preko noći je posijedio, napisao je Josip Kopinič, navodi dr. Eiletz, i naglašava u vezi Tita da je „...Vrlo ambiciozan, egoman. Dedijer na jednom mjestu piše da je staljinizmu odgovarao Titov mentalitet.

Tito se u Moskvi bojao nasmrt, htjeli su ga u.b.iti. Taj je paranoični sistem Tito postavio i u Jugoslaviji. Mi smo poznavali Tita iz \'41., \'42., \'43. godine..., a to nije bilo tako važno. Važna je bila Moskva, a o tome nismo gotovo ništa znali. To priznaju i Đilas i drugi povjesničari.Na pitanje novinarke, je li dr. Eiletz ima dokument koji dokazuje da je Tito bio agent sovjetske tajne policije NKVD, dr. Eiletz odgovara – Ne, to ja u knjizi i ne kažem, ja kažem da je „tovariš Valter“ radio za NKVD. U svojoj knjizi dr. Eiletz označava Josipa Broza – Tita kao najvećeg denuncijanta u Istočnoj Europi, i tumači svoju tezu iz perspektive komunističkih partija u Europi; naime, komunističke partije iz Francuske, Italije, Engleske i SAD bile su na Zapadu legalne, ali ni blizu utjecajne kao jugoslavenska komunistička partija koja je u Kraljevini Jugoslaviji bila ilegalna, kao i druge komunističke partije u Istočnoj Europi u to vrijeme,

U razgovoru za zagrebački tjednik Globus, od 30. siječnja 2009. godine, u članku pod naslovom „Tito je bio shizofrenik“, psihoanalitičar dr. Silvin Eiletz, autor knjige „TITOVE TAJANSTVENE GODINE U MOSKVI“ (nakladnik Metropress, 2008.), tvrdi da je Josip Broz, znan kao „Tito“ i „maršal Tito“ bio shizofreni tip ličnosti. – Ima u sebi dvije osobnosti - navodi dr. Eiletz, i nastavlja – ugodnu i zločinačku... karizmatičan je, i u kasnijim godinama simpatičan. Na sprovodu mu je bilo 80 državnika, bio je vrlo popularan u Engleskoj, Francuskoj...A bio je veliki zločinac u Jugoslaviji; Dachauski procesi, Goli otok... Ruski povjesničar Bondarov piše da je sve što je Tito poslije radio u Jugoslaviji imalo svoj izvor u moskovskim godinama. Đilas piše da je Tito, kad je došao iz Moskve u Jugoslaviju 1938. godine, nemiran i iscrpljen, bio vrlo sretan što se mogao malo odmoriti u „monarhofašističkoj Jugoslaviji“.