Komentari (27)
Za komentarisanje je potrebna prijava. Prijavi se
NAPOMENA: Komentari su otvoreni za prijavljene korisnike i odražavaju stavove svojih autora. Vrijeđanje i govor mržnje ne objavljujemo, a za govor mržnje se odgovara i krivično. Prije pisanja pogledajte pravila komentarisanja.
nema pravde u rusiji, dugo je nece ni biti.
Prošlo su stoljeće obilježili mnogobrojni sukobi i napetosti među svjetskim velesilama. Nakon Prvog svjetskog rata došlo je do osnivanja dvaju najvećih totalitarnih režima, Sovjetskog Saveza i nacističke Njemačke. Oba totalitarna režima svoju su snagu i moć zasnivali na svojim tajnim službama, koje su izrazito okrutno provodile volju vladajućeg režima i uklanjale političke neprijatelje koji su mogli ugroziti aktualnu vlast. Iako su nacizam i komunizam potpuno različiti režimi i ideologije, njihova sličnost je bila u velikoj ulozi tajnih službi u organizaciji i kontroli države. Tajne službe bile su oruđe provođenja državne strahovlade. O njihovoj važnosti za Sovjetski Savez govore i Staljinove riječi: ‘’Moramo se sjetiti i nikada ne smijemo zaboraviti da će, sve dotle dok postoji kapitalističko okruženje, preko granice Sovjetskog Saveza slati rušitelje, diverzante, špijune i teroriste…
Naocale su korisno pomagalo.
Ajde otkucaj ponovo velikim slovima, ne vidim da pročitam!
KGB je tijekom Hladnog rata imao poseban odjel koji se bavio prikupljanjem informacija o vojnim i industrijskim tehnologijama zapadnih zemalja, a bavili su se i diverzijama, sabotažama, otmicama i ubojstvima. Raspadom SSSR-a KGB je reorganiziran i preimenovan u agenciju FSB. (Vidušić, 2004: 105-108). Tajne su službe oduvijek imale važnu ulogu u organizaciji države. Ipak, svoj su vrhunac doživjele u vrijeme totalitarnih režima 20. stoljeća, koji su ih uglavnom koristili kako bi se posijao strah među pučanstvom i tako lakše kontrolirao narod. Takve su službe u ime vladajućeg režima provodile teror i represiju uhićujući milijune nedužnih ljudi koji su bili optuživani kako su neprijatelji naroda. Osim toga, diktatori su tajne službe koristili kako bi lakše provodili svoja ideološka uvjerenja i održali stabilnu i snažnu vladajuću strukturu. . Svojom okrutnošću totalitarni režimi i njihove tajne službe ostavili su neizbrisiv trag u ljudskoj historiji.
Nakon Drugog svjetskog rata, ulogu tajne službe u SSSR-u preuzeo je KGB. KGB je tajna služba utemeljena 1954., i to je najbrojnija i najmoćnija ikad ustrojena politička policija na svijetu. Utemeljena je radi obavljanja širokog spektra protuobavještajnih, ali i obavještajnih zadaća, fizičke zaštite državno-partijskog vrha, nadzora državnih granica, zaštite tajnosti vojnih objekata i informacija, sprječavanja nemira, gušenja pobuna, provedbe cenzure, kontrole putovanja građana u inozemstvo i ulazaka stranaca u zemlju. Tijekom 60-tih i 70-tih godina KGB-ove su zadaće bile praćenja i uhićenja sovjetskih građana koji su na bilo kakav način kontaktirali sa strancima u zemlji ili inozemstvu. Tijekom Hladnog rata agenti i špijuni KGB-a probili su se u sve moćnije tajne službe na svijetu, osim u CIA-u. KGB je često plasirao glasine u strane medije, što je unosilo konfuziju u strane tajne službe.
Staljinovu represiju provodila je NKVD, zloglasna tajna policija SSSR-a od 1934. do 1941., koja je izravno vršila Staljinove čistke sredinom tridesetih. U tim čistkama pogubljeno je 90 posto članova partijskog kongresa pod optužbama da su ‘’narodni izdajnici’’. Milijuni političkih zatvorenika završili su u koncentracijskim logorima. (Vidušić, 2004 :136) NKVD odgovoran je i za niz prekomorskih ubojstava bivših sovjetskih građana i stranaca koji su smatrani saveznicima Sovjetskog Saveza i Staljina. Najpoznatija je žrtva takvih ubojstava Lav Trocki, Staljinov kritičar i njegov osobni politički neprijatelj. Glavna razlika između sovjetskog i njemačkog sigurnosnog sustava jest potpuno nezakonit karakter državne represije u Njemačkoj tijekom diktature. Uza sve svoje očite nepravde i nestručnost, samovolju i pravno izvrtanje, sovjetski je sustav djelovao na temelju prihvaćenih pravnih temelja. (Overy, 2005: 192)
U njegovo vrijeme svatko je mogao biti optužen kao državni neprijatelj i svatko je morao paziti što govori, jer su tajni agenti bili posvuda i svaka riječ protiv vladajućeg režima mogla je odvesti čovjeka u robiju ili smrt. Nisu bili rijetki slučajevi kada su ljudi završavali u logorima i bez da su protiv njih postojali dokazi ili svjedoci. . Zatvorenici bi bili bi bili premještani u zatvor ili pogubljivani. Mučenje nije bilo službeno odobreno, osim na vrhuncu represije 1937.- 1938., razdoblju poznatom kao ‘’veliki teror’’ ili ježovščina - prema komesaru za unutarnje poslove Nikolaju Ivanoviču Ježovu. (Overy, 2005: 182)
Čeka je bila Lenjinov aparat provođenja terora među stanovništvom i borbe protiv ‘’neprijatelja naroda’’. Prema Lenjinovim naređenjima provođena su masovna uhićenja i smaknuća ljudi koje je Partija smatrala proturevolucionarima i neprijateljima naroda. Kada se govori o broj žrtava Čeke, spominju se razni brojevi. Najvjerojatnije kako je teror koji je provodila Čeka odnio oko 250 000 života. (Overy, 2005: 180) Čeka je često primjenjivala torturu. Žrtvama je često derana koža dok su još bile žive, a žrtve su bile skalpirane, ‘’krunjene’’ bodljikavom žicom, nabijane na kolac, razapinjane, vješane, kamenovane do smrti, uranjane u vrelu vodu… Čekisti su polijevali gole zatvorenike vodom po hladnom vremenu i ostavljali ih da se smrznu. Postoje i izvještaji kako su žrtvama odsijecali glavu tako da su im zakretali vrat dok glava ne bi otpala. Iako se i u Lenjinovo doba može govoriti o strahovladi i teroru, to zapravo nije ništa naspram onoga što je uslijedilo za Staljinove vladavine.
Sovjetske tajne službe Tajne službe u Sovjetskom Savezu imale su, kao i u nacističkoj Njemačkoj, ulogu kontroliranja masa, propagande i uklanjanja onih koji su smetali vladajućem režimu. Zadaća sovjetskih tajnih službi bila je zaštita revolucije, borba protiv proturevolucije i protiv sabotaže. Prva tajna služba u SSSR-u osnovana je još 1917., a dobila je ime Čeka. Osnovana je radi uhićenja, zatvaranja i likvidacije unutarnjih neprijatelja boljševičke vlasti. Između 1918. i 1920. okrutno se obračunala s ruskim plemstvom, buržoazijom i pobunama u nekoliko velikih gradova. Postavši silom iznad društva, vladinom odlukom reformirana je 1922. godine. Čeku je zamijenio GPU. (Vidušić, 2004: 53) Čeka je kontrolirala radničke logore, likvidirala je političke protivnike i gasila pobune seljaka i radnika, te pobune u Crvenoj armiji.
Nakon Drugog svjetskog rata nastale su mnoge tajne službe koje su bile pod utjecajem sovjetskih tajnih službi. Takve službe su nastale u komunističkim zemljama: Jugoslaviji, Albaniji, Rumunjskoj i Istočnoj Njemačkoj. Iako te države nisu bile velike i moćne poput Sovjetskog Saveza, okrutnost njihovih tajnih službi nije nimalo zaostajala u odnosu na sovjetske.
Iako se nama danas čini kako bi strah u narodu bio normalna reakcija na teror i represiju koji su provođeni u totalitarnim režimima, to nije uvijek bilo točno. Stanovnici su uglavnom surađivali s tajnim službama i prijavljivali im svoje susjede koji su im izgledali sumnjivo. To je rezultat režimskog prikazivanja aparata državne sigurnosti kao sredstva za zaštitu većine stanovništva koja se ne bavi subverzivnim djelatnostima.Primjena nasilne retorike navikla je javnost na prihvaćanje režima u neumoljivom ratu protiv subverzije ili nacionalnog propadanja. ( Overy, 2005: 179-180)
Ono što svi danas smatramo državnim terorom, Hitler i Staljin vidjeli su kao zaštitu države od neprijatelja naroda. U Sovjetskom Savezu okrutan rad tajnih službi uvijek je nalazio neprijatelju izvana. Tako su dvadesetih godina neprijatelji bili predstavnici svjetske antikomunističke buržoazije; tridesetih godina neprijatelji su bili fašistički agenti (sve do Njemačko-sovjetskog pakta iz 1939., kada su za terorizam optužene imperijalistička Britanija i Francuska); a nakon 1945. neprijatelji su postali agenti američkog imperijalizma. (Overy, 2005: 178) Slično Sovjetskom Savezu, i nacistička je Njemačka državne neprijatelje vidjela u Židovima i boljševicima, te njih optužuje za njemački neuspjeh u Prvom svjetskom ratu. Dok je Staljinovu represiju poticala zaštita revolucije, Hitlera je poticala osveta. On je želio osvetu zbog židovske i socijalističke izdaje Njemačke 1918., ali i zbog neprijatelja pokreta i izdajica nove Njemačke.
s
… i ne smijemo primjenjivati stare metode, metode rasprave, već nove metode, metode za njihovo razbijanje i iskorjenjivanje.’’. (Overy, 2005: 176) Staljin je stalno isticao važnost zaštite revolucije i stalno se bojao proturevolucije. Tajne službe bile su glavno oruđe u borbi protiv proturevolucionara. Slično Staljinu, Hitler je također naglašavao važnost zaštite njemačke nacije i rase od navodnog biološkog zagađenja i duhovnog propadanja. Provođenje terora držalo je milijune ljudi u strahu. Totalitarne režime 20. stoljeća obilježio je teror provođen među narodima, no ta se represija nikada nije nazivala ‘’terorom’’. Riječ ‘’terorist’’ nije se primjenjivala na policajce i agente tajnih službi, koji su provodili državnu represiju, nego na one koji su se protivili diktaturi. Ono što svi danas smatramo državnim terorom, Hitler i Staljin vidjeli su kao zaštitu države od neprijatelja naroda. U Sovjetskom Savezu okrutan rad tajnih službi uvijek je nalazio neprijatelju izvana.
Tajne Službe kaorepresivna oruđa totalitarnih režima 20. stoljeća Pise-Dino Kričkić Tajne službe imaju dugu povijest. Još od najranijih dana ljudi su koristili informacije koje su dobivali od tajnih službi kako bi stekli prednost pred neprijateljem. Mnogo je ratova i bitaka u povijesti dobiveno upravo zbog važnih informacija koje su vladari dobivali od svojih agenata. Tijekom povijesti uloga se tajnih službi mijenjala. Njihovim su se uslugama u početku koristili vladari, kako bi se još bolje upoznali sa stanjem u svojoj zemlji, ali i izvan nje, dok se u 20. stoljeću, pojavom totalitarnih režima poput nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza, tajnim službama daju neke nove uloge. Tako su tajne službe, osim obavještajnih i protuobavještajnih zadataka, dobile zadatak kontrole nad narodom i zadatak provođenja terora. Tema je ovog teksta uloga tajnih službi u totalitarnim režimima 20. stoljeća.
Aleksandar Litvinjenko-Biografija-LINK- http://forum.burek.com/aleksandar-litvinjenko-t164839.html
Objavljena tajna snimka Litvinenka i dvojice agenata Litvinenko i agenti na snimci govore o zloèinaèkim namjerama svojih sefova. U travnju 1998. godine trojica vladinih agenata nasli su se u kuci u blizini Moskve kako bi snimili neobican video. U njemu tvrde kako su od svojih sefova dobili nareðenje da u. biju, . otmu i z. atoce istaknute Ruse. Video je trebao posluziti kao osiguranje, ukoliko se nekome od njih nesto dogodi. Jedan od trojice agenata na snimci je Aleksandar Litvinenko koji je umro od trovanja rijetkim radioaktivnim izotopom, polonijem 212. Britanska policija jucer je za Litvinenkovu smrt optuzila bivseg ruskog agenta Andreja Lugovoja. Motiv je neutvrðen. Moskva æe, kako izgleda, odbiti zahtjev za izruèenjem Lugovoja Velikoj Britaniji gdje bi mu se trebalo suditi. Iz snimke se moze razabrati da je Litvinenko jos prije deset godina, bio svjestan èinjenice da je oznaceni covjek.
U. bijeni Aleksandar Litvinenko, bivši pukovnik ruske tajne službe FSB i žestoki kritičar predsjednika Putina. o. trovan je, prema navodima britanskih medija, nedugo nakon što se dočepao dokaza o umiješanosti predsjednika Putina u u. bojstvo novinarke Ane Politkovskaje. U. bijen je radioaktivnim izotopom polonijuma 210, nekoliko miliona puta s. mrtonosnijim od cijanida. Litvinenko je 2000. godine, nakon optužbi za veleizdaju, napustio FSB i pobjegao iz Rusije u Veliku Britaniju, gdje mu je godinu kasnije pružen politički azil. Nakon toga je stekao reputaciju vodećeg post-hladnoratovskog ruskog prebjega te napisao knjigu u kojoj iznosi “najprljavije” detalje o djelovanju FSB, čiji je načelnik svojevremeno bio i sam Putin. Vjeruje se kako je tu knjigu financirao Boris Berezovski, koji je pod Putinom prisiljen u izgnanstvo u London.
U završnoj raspravi izlagači su odgovorili na nekoliko pitanja, pri čemu je posebno zanimanje izazvalo pitanje o sukobu Staljina i Tita 1948. godine, odnosno „tko je kome rekao ne“. Za jugoslavensku tezu da se Tito 1948. suprotstavio Staljinovim nasrtajima ne može se naći temelja ni u ruskim, ni u novijim svjetskim istraživanjima,. Također, zanimljivim se pitanjem pokazala današnja historiografska i politička ocjena deportacija provođenih u Sovjetskom Savezu. .LINK http://www.historiografija.hr/prikazi.php?id=205449
Na otvaranje ruskih arhiva tijekom 1990-tih te izdavanje mnogih ranije tajnih dokumenata iz arhiva FSB-a upozorila je Tatjana Bušujeva iz Moskve u izlaganju „Vojna politika SSSR-a 1939.-1941.: bilanca i pouke prema dokumentima ruskih arhiva“. Ona je posebno upozorila na dokumente koji govore o (ne)spremnosti Crvene armije u trenutku nacističkog napada 1941. godine, njezinim uzrocima i posljedicama.
Prema istraživanjima, gotovo 70 posto svih viših regionalnih dužnosnika u Rusiji nekadašnji su pripadnici KGB-a, policije i vojske Špijunske \"igre bez granica\" opet su oživjele. Poslije gotovo desetljeća mira i koegzistencije ponovo je jedna obavještajna afera stigla u središte pažnje svjetske javnosti. Radi se o prošlotjednom raskrinkavanju britanskih obavještajca u Moskvi i uhićenju dvojice špijuna koji su radili za britansku tajnu službu. Odmah potom Rusija je optužila Britance da su vodili operaciju u stilu Jamesa Bonda i pritom koristili u kamen skriveni odašiljač za prikupljanje tajnih informacija. Nije trebalo dugo da se pojave naslovi o povratku KGB-a i njegovih metoda, ali pod krinkom FSB-a. Nakon gotovo pola stoljeća borbe na prvim linijama hladnog rata špijuni su otišli na druga područja, a raspadom Sovjetskog Saveza, točnije 6. studenog 1991. godine, KGB (Odbor za državnu sigurnost) je raspušten i utemeljena je nova ruska agencija FSB.
Adresa za knjigu .Link hrcak.srce.hr/file/65496
Knjiga Sakaćenje Rusije- Ima (284 stranice) Sastoji se od dvanaest poglavlja : I. FSB potpisuje rat; II. Razuzdane tajne službe; III. Moskovski detektivi preuzimaju FSB; IV. Neovisne specijalne operacije; V. Otmice; VI. Naručena ubojstva; VII. Nikolaj Patrušev; VIII. Fijasko u Rjazanu; IX. Masovni teror; X. FSB protiv naroda; XI. Reforma ili raspuštanje; XII. FSB na vlasti (umjesto zaključka). Osim toga sadrži i sljedeće cjeline : Predgovor hrvatskom izdanju; Predgovor; Uvod; Izjava Aleksandra Litvinenka; Dodaci (A, B, C D); Kratice te dio pod naslovom Podjela uloga koji ustvari donosi kratki biografski prikaz nekolicine važnijih osoba o kojima se govori u knjizi.
KNJIGA- SAKAĆENJE RUSIJE Autori-Litvinenko Aleksandar i Jurij Felštinski (2007.) Sakaćenje Rusije: tajni plan vraćanja KGB-ova terora.
@sjo: Naravno, zato na Zapadu pravda cvjeta na svakom koraku. /sarcasm off
Pa nego šta nego će u zatvor. Trebaju mu možda reći da će biti faca pred curicama i da ga ohrabre da to redovno radi. U potpunosti podržavam.