Ono što svi danas smatramo državnim terorom, Hitler i Staljin vidjeli su kao zaštitu države od neprijatelja naroda. U Sovjetskom Savezu okrutan rad tajnih službi uvijek je nalazio neprijatelju izvana. Tako su dvadesetih godina neprijatelji bili predstavnici svjetske antikomunističke buržoazije; tridesetih godina neprijatelji su bili fašistički agenti (sve do Njemačko-sovjetskog pakta iz 1939., kada su za terorizam optužene imperijalistička Britanija i Francuska); a nakon 1945. neprijatelji su postali agenti američkog imperijalizma. (Overy, 2005: 178) Slično Sovjetskom Savezu, i nacistička je Njemačka državne neprijatelje vidjela u Židovima i boljševicima, te njih optužuje za njemački neuspjeh u Prvom svjetskom ratu. Dok je Staljinovu represiju poticala zaštita revolucije, Hitlera je poticala osveta. On je želio osvetu zbog židovske i socijalističke izdaje Njemačke 1918., ali i zbog neprijatelja pokreta i izdajica nove Njemačke.