U analizi američkog politologa Hala Brandsa za Bloomberg stoji da bi pristup bazama na Filipinima i možda u Južnoj Koreji mogao pomoći Washingtonu da iskoristi svoju zračnu moć. Korištenje logističkih objekata u Singapuru olakšalo bi djelovanje u Južnom kineskom moru. Prava preleta iz zemalja jugoistočne Azije omogućila bi SAD-u da u igru uključi bombardere dugog dometa stacionirane u Diego Garciji. I jednostavno da bi došlo do borbi Australija bi trebala "nevoljnu suglasnost" Indonezije za tranzit kroz svoje arhipelaške vode i zračni prostor.
Sve ove zemlje strahuju od ekspanzionističke Kine. Svi su dobro postavljeni da ga lakše obuzdaju. Ipak, svi su vrlo oprezni oko ulaska u svađu s Pekingom. Ovo se u velikoj mjeri odnosi na još jednu indo-pacifičku silu, Indiju, čije ponašanje u tajvanskoj krizi postavlja mnoga pitanja.
Središnja uloga Indije u američko-kineskom rivalstvu je jasna. Zemlja je velika regionalna sila u južnoj Aziji i Indijskom oceanu, dvjema regijama u kojima se Kina namjerava proširiti. Indija ima iskustva s pekinškim "maltretiranjem" duž njihove sporne granice na Himalajima. Od vojnog sukoba u kojem je u junu 2020. poginulo najmanje 20 indijskih vojnika, sve iluzije o kineskom predsjedniku Xi Jinpingu su pale u vodu.
Kao najveća svjetska demokratija, Indija je neizbježno, ako ne uvijek s entuzijazmom, istaknuta u američko-kineskom takmičenju koje predsjednik Joe Biden uokviruje ideološkim terminima slobodnih nacija protiv autokracija. Kao predvodnik svijeta u razvoju, koji ponovno postaje geopolitičko bojište, Indija ima i veliki diplomatski utjecaj.
Bidenova administracija je naklonjena Indiji, i to s dobrim razlozima. New Delhi se pridružio ponovno rođenoj četvorci - uz Australiju, Japan i SAD - i svojoj viziji "slobodnog i otvorenog Indo-Pacifika". Washington je navodno pružao obavještajnu podršku Indiji tokom i nakon sukoba na Himalajima 2020. godine.
Indija koristi pomorske vježbe i prodaju oružja zemljama poput Indonezije kako bi produbila svoj angažman u jugoistočnoj Aziji na načine koji kompliciraju planove Pekinga. Odnos s Indijom je "najvažniji za SAD u 21. stoljeću", rekao je Kurt Campbell, šef azijske politike Bidenove administracije.
Vladi premijera Narendre Modija, čija je predanost demokratskim normama kod kuće upitna, nema nikakve sentimentalne privrženosti liberalnom međunarodnom poretku u svijetu. Na veliko razočaranje američkih dužnosnika, indijska ovisnost o ruskom oružju i plinu proizvela je nesramežljivo dvojbeno stajalište o ratu u Ukrajini.
Pa kako bi Indija mogla reagirati da Kina napadne Tajvan? Iako Indija ne može projicirati veliku vojnu moć istočno od tjesnaca Malacca, ipak bi, u teoriji, mogla učiniti mnogo. Američki dužnosnici tiho se nadaju da bi Indija mogla odobriti pristup svojim Andamanskim i Nikobarskim otocima, u istočnom Bengalskom zaljevu, kako bi olakšala blokadu kineskih zaliha nafte.
Indijska mornarica mogla bi pomoći zadržati kineske brodove podalje od Indijskog oceana; možda bi indijska vojska mogla odvratiti pažnju Kine stacioniranjem trupa na Himalajima.
Čak i bez vojne pomoći, Indija bi mogla okupiti diplomatsku osudu napada na Tajvan u zemljama u razvoju. Tokom krize koja je uslijedila nakon posjeta predsjednice Predstavničkog doma Nancy Pelosi Tajvanu u augustu, Indija je javno optužila Kinu za "militarizaciju" tjesnaca.
Ako bi preuzimanje Tajvana dalo Kini prevlast u pomorskoj Aziji, Peking bi se tada mogao okrenuti rješavanju poslova s Indijom na kopnu.
Ali ništa od ovoga ne osigurava da će Indija zajedno stati na stranu, vojno ili diplomatski, s protajvanskom koalicijom. Pozivi na zajedničke demokratske vrijednosti ili norme nenapadanja neće uvjeriti Indiju da pomogne Tajvanu ništa više nego što su je naveli da pomogne Ukrajini.
Generali iz pozadine možda sanjaju o otvaranju druge bojišnice na Himalajima, ali Indija bi mogla biti paralizirana strahom da bi otvoreno pomaganje SAD-u bilo gdje Kini jednostavno dalo izgovor da tuče nespremne indijske snage na njihovoj zajedničkoj granici.
Modijeva vlada bila je sretna što je dobila pomoć Amerike u suočavanju s indijskim problemom Kine, ali je daleko manje entuzijastična uzvratiti uslugu na zapadnom Pacifiku.
Svako može nagađati što bi Indija učinila u sukobu na Tajvanu. Najnijansiranija ocjena stigla je od dugogodišnjeg indijskog diplomata. Prije deset godina, rekao je, Indija bi definitivno sjedila po strani. Danas je podrška Tajvanu i demokratskoj koaliciji zamisliva, ali malo vjerovatna.
Optimisti u Washingtonu ovu bi procjenu mogli shvatiti kao dokaz da se Indija kreće u pravom smjeru. Pesimisti bi mogli istaknuti da je pred nama dug put, ali da nema puno vremena do tamo.
Odjel radiologije u ASA Bolnici na putu da bude dostupniji svim građanima BiH
