Sharon se od 4. januara 2006. nije budio i diše samo uz pomoć respiratora, a njegovi sinovi Omri i Gilad traže da se učini sve što je moguće kako bi se održao u životu, iako ljekari ne predviđaju da će se oporaviti.
Porodica se i dalje nada da će se Sharon, koji će će 27. februara napuniti 79 godina, jednog dana probuditi.
On je bio na vrhuncu popularnosti i moći, ali prije svega na vrhuncu zrelosti kao lider, u trenutku kada se razbolio, komentira izraelska štampa u srijedu.
Sharonov zamjenik i blizak saradnik Ehud Olmert preuzeo je najprije funkciju vršioca dužnosti premijera i vođe Sharonove partije centra Kadima, koja je krajem marta pobijedila na općim izborima.
Olmert je u maju 2006. zvanično postao Sharonov nasljednik, obećavajući da će nastaviti njegovim putem da povlači vojsku i jevrejske naseljenike sa Zapadne obale, pošto je Sharon u ljeto 2005. uspješno evakuirao jevrejska naselja iz Pojasa Gaze.
Olmertovi planovi o daljnjoj predaji palestinskih teritorija ostavljeni su, međutim, za neka bolja vremena, a protekla godina ostat će zabilježena kao još jedna ratna u historiji Bliskog istoka.
Rat između izraelske vojske i libanskog Hezbollaha izbio je 12. jula, kada su gerilci oteli dva izraelska vojnika u prekograničnom napadu na sjever Izraela.
"Da je Sharon s nama danas, drugoga libanskog rata možda ne bi bilo", piše komentator uticajnog izraelskog lista "Haaretz" i naglašava da rat ne bi bio vođen tako aljkavo ako bi se i zaratilo.
A kada bi se Sharon sada kojim slučajem probudio da vidi da li Izrael i dalje predstavlja strah i trepet za svoje susjede, zatražio bi da ga ponovo uspavaju, naglašava se u komentaru pod naslovom "Nedostaješ nam, Sharone".
U ratu u Libanu nisu postignuti ciljevi Izraela, oteti vojnici nisu vraćeni, a Hezbollah je do posljednjeg dana raketirao sjeverne izraelske gradove i sela.
Sharon je mnogo više vremena provodio misleći i planirajući, a manje govoreći, dok njegov nasljednik Olmert govori više nego što misli, zaključuje "Haaretz" opisujući razliku između državnika i političara.
Sharonu se ne bi omaklo kao Olmertu da Izrael ubroji u nuklearne sile poslije čitavih decenija politike dvosmislenosti - nepriznavanja i neporicanja da ta zemlja posjeduje atomsku bombu.
Najveća razlika je ipak u tome što je Sharon više od tri decenije služio u izraelskoj vojsci. Uzdigao se do ranga general-majora i proslavio se u Izraelu u šestodnevnom i jomkipurskom ratu 1967. i 1973. godine, kada je predvodio izraelske snage u osvajanju Sinaja i prelasku preko Sueckog kanala.
Izraelci su svoga ratnog heroja zvali "Buldožer" zbog njegovih sposobnosti da se suprotstavi neprijatelju.
Sharonova politička karijera također je bila duga, od 1973. do 2006. godine bio je ministar poljoprivrede, odbrane, ministar bez portfelja, industrije i trgovine, stanovanja i izgradnje, nacionalne infrastrukture, vanjskih poslova, za prihvatanje imigranata, unutrašnjih poslova, zdravlja, rada i socijalne politike, transporta komunikacija i vjerskih pitanja.
Sharonove pristalice smatraju da je radio na postizanju mira s Palestincima ne žrtvujući izraelsku sigurnost, a za mnoge Izraelce on je ratni heroj koji je pomogao odbranu zemlje u najvećim bitkama.
Mnogi Arapi ga, međutim, optužuju da je ratni zločinac; kada je došao na vlast 2001. godine, palestinski zvaničnici su taj trenutak označili "poljupcem smrti" za mirovni proces.
Sharonovi kritičari s izraelske ljevice smatraju da su njegove agresivne akcije nanijele štetu tom procesu, koji u protekloj godini nije obnovljen - na čelo palestinske vlade, umjesto umjerenijeg Fataha, došao je radikalni islamistički Hamas koji ne priznaje Izrael ni ranije mirovne sporazume s tom zemljom i ne želi odbaciti nasilje.
Nijedan izraelski vođa, osim možda oca nacije Davida Ben-Guriona, nije promijenio ovu zemlju toliko koliko je to učinio Sharon. Prije samo pet godina Pojas Gaze je za desničare bio dio velikog Izraela i posljednja osoba za koju su mislili da bi ga se mogla odreći bio je Sharon.
On je bio jedan od glavnih zagovornika naseljavanja palestinskih teritorija okupiranih u ratu 1967. godine. Sharon je učinio suprotno onome što je obećao prije izbora i krenuo prema političkom centru. Pritom nije odustajao od ideje da on bude taj koji će utvrditi konačne granice Izraela.
"Vjerujem da Jevreji i Arapi mogu živjeti zajedno. To nije laka stvar, ali ja vjerujem da možemo postići sporazum", govorio je Sharon, prenijele su agencije.
Jevreji ga pamte i po izjavi da se radi istinskoga, stvarnog mira za generacije koje dolaze moraju praviti "bolni ustupci, ne u zamjenu za obećanja, već u zamjenu za mir".
